Glupača* je došla u selo. Na selski put je hodala da je bila pospana kad je stigla.
Dok je spavala, stanovnici su je stavili ispod vode. Probudila se i ljutila, pa se rastala kao div.
Njezine noge su bili kao potresi da su kuće stanovnica uništile. Okrenula se ruke pa su drva letjeli da su ubili farmske životinje.
Kad je stojila, njezina težina je napravila veliku rupu da svi uključuje ju su umrli ispod zemlje. Jako dobro ih je skrivala da stoljeća su prošli prije svatko je tražila kosti.
Ispod vode, ispod zemlje, pa tu nije ostala ta glupača jer nije bila ona glupača ni vještica ni vražica. Anđeli ne vidimo, pa nije bila anđeo!
Živi ona i ne. Svaki put ide da vidi kakvi su ljudi.
Čita ju ljudska srca, pa nije jedanput bila iznenadila da moraju umriti. Pravila zahjtevaju je dati još jednu priliku.
Kad spava, govori dušu po dušu. U tom mjestu odlučilo je sve.
Preudobni su oni da žele pokopati nju, pa nakon toga su prekrasno primijetili pogrešku. Tu je gdje ona umri, ipak i u selo još živi, samo da selo je, kad probudi tu, napušteno.
Blizu vašeg grada šeta. Pa pitaj ste - Što je u svojim srcima?
* Hvala Ivančici Banković-Mandić za riječ.
No comments:
Post a Comment