Prema zadacima 1. i 2.: carstvo riječi: Radna bilježnica uz čitanku i jezični udžbenikza treći razred osnovne škole, Dubravka Težak i Sanja Polak, Zagreb: ALFA, 2014 (2013). Hvala Andrei za ispravljanje.
"Samo polako!" rekla je teta Marija dok se naslonila na kauč, "Znaš, zar ne, da kad si između djetinstva i tinejdžerstva, to je najčarobnije vrijeme?"
S glavom na svojoj ruci zaspala je pa je imala 83 g. Uskoro je dvanaestgodišnji Andrej dotaknuo njezinu ruku da bi ju je probudio.
"Što, što?" čvrsto je pitala.
"Dovrši priču!" jasno je odgovorio.
"Oooo, da", rekla je, "Da."
Onda je stavila kavu ispred ustu kao da bi pila, umjesto se i osmjehnula. Za tren, jer su bile njezine oči poput mačkinih, izgledala je kao vještica u knjizi joji je Andrej sinoć pročitao. Pa nije Noć vještica još prošla da je postao nervozno s tetom Marijom, brzo se sjetio da nisu u šumi.
Rekla je da je bilo najvručnije ljeto... Oni, Marija i njezina dva brata Josip i Nenad, puno su ostajali kod kuće gledajući televiziju, jedući čips, drijemajući te se premalo družiti.
Josio je imao 18 g., Nenad 16 i Marija blizu 12. Čitala je dječju književnost, napravila narukvice te eksperimentirala sa ženskim stvarima: šminka, moda i kosa. Braća su igrala karte, drugala i ponekad seksala kad je mama posjetila prijateljice.
Jednog dana je došao poziv za ljetni maskenbal. Jer su te ljeto prvi put uključuje djecu ona je jedva čekala, nešto čemu je čak dva tjedna razmišljala dok nije stigao da bi nosila kao žaba.
Njezini roditelji i braća nisu nosili kostime pa ju je mama puno snimala: kod kuće, uz auto, prema ulaza itd. da je Marija željela biježiti od nje. Možda su organizatori to očekivali da je bilo posebni dio programa samo za djecu.
To je što Marija priustovala petka, 28. srpnja, istog dana kad je imala 12 g. to je mjesto gdje je doživjela najčarobnji dan svojeg života. Sretno je maštarila da su bili organizatori zapravo vile pa kako bi mogla sve objasniti što se dogodilo ako nisu?
U malom dvorištu su djeca stajala slušajući glazbu, gledajući lutkarstvu predstavu te promatrajući posebnog čarobnjka koji je pokazao lavove, duge i leteće stvari. Svjetlo oko svega je tijekom vremena promjenilo ljubičaste, plave, crvene i zelene boje.
I ne samo to! Oni su plesali, pjevali, igrali, jeli tortu u oblici velikog psa, pilk ledene skove te crtali veliki zid čija slika još ostaje već 71 g. Ooo, kako je Marijino lice sjalo!
"Pa nisam otada doživjela ništa sk. i imam velike sretne uspomene u mom životu!" uzbuđena je rekla teta Marija nećaku Andreju, "Ne mogu objasniti kako sam se lijepo osjećala, no mi se činilo da smo tu bili čavu noć, puno smo radili da ne znam kako je bio samo jedan sat."
"Što još? Što još?" pitao je Andrej.
"Pa ništa. Naši roditelji su došli po nas i to je bio kraj vremenske maske", odgovorila je, "Moja braća, roditelji i ja smo se vratili kući spavati. Dok nije škola počela, sve je ostalo kao prije i poslije malo po malo sam ja ostarila kao i ti ćeš, ali mislim da je sad vrijeme za spavanje. Imaš ti veliki dan sutra za maskenbal. Želim ti najbolji dan."
"Još malo, molim te", zamolio je.
"Ne, ne. Hajde, dušo, laku noć."
Tikekom noći je sanjao o čarobnim stvarima. Ujutro kad je ustao, jedva je čekao maskenbal u 19h.
"Andrej!" viknula je njegova mama.
"Čekaj, čekaj. Dolazim!"
Teta Marija i njegovi roditelji su sjedile na kauču i čekali ga. Samo on ide u školi te nosio kao kauboj.
"Uživaj!" rekla je Marija.
"Hoću!"
Tata ga je vozio u školu. Pet minuta su trebali.
"Ne zaboravi, vratit ću se u jedan sat!" posjećio mu je tata.
"Da, da, znam!"
Trčao je u školu vidjeti prijatelje Tomislava i Jakova. Nisu još stigli pa je ulazio u velikom dvorištu što su koristili za košarku i sl. piti sodu.
"Andrej!" viknuli su Tomislav i Jakov kad su došli 15 minuta poslije.
"Bok, bok!"
Andrej se sviđaju kostimi Supermana na Jakovu i Šreka ns Tomislavu. Razgovarali su o televijskim programima, o čemu je Marija pričala sve dok se nije nešto čudno dogodilo i dr.
"Što?" pitao se Tomislav.
Svjetlo se pogasilo. Nisu mogli vidjeti ništa pa su se uplašili kad su čuli veliku buku. Vratilo je svjetlo te u centru dvorišta stojila je grupa petero.
Nisu bili ljudi ove grupe. Za nekoliko vremena ti neobični posjetitelji nisu maknuli nijedan prst. Imali su puno prsti što nisu mogli brojati. Lica im su izgledala najsličnija kao puževe dok im tijela više u oblicama kao valovi.
"Dobra večer?" probao je Jakov.
Najviše od njih je okrenuo glavu. Nije imao usta, ali čuli su svi studenti što je rekao: "Trebamo pomoć."
Najniži od njih je okrenuo čavu prsu. Studenti nisu reagirali ni čak i kad je najdeblji od njih letio iza njih. Najteniji od njih je promjenio žuti.
"Trebamo pomoć", ponavljao je najviši posjetitelj, "Živimo u planetu Venus. Nemamo šečera. Molim vas dajte nam sav šečer što imate. Znamo da Zemaljska djeca jako vole šečer."
"Pa može", odgovorio je Andrej koni je bio prvi student van šoka.
"Da, da", više i više su rekli ostali studenti, a malo po malo su okrenuli.
Zanimali ih su nadnaravne sposobnosti. Svi su maštali što bi mogli da imali, ali ovo izvanzemaljci su imali te nisu ih rabili zlo da su studenti sjećali pitanja. Pitali su:
"Kakav je život u Venusu?"
"Koliko godina imate?"
"Poznajte Supermana?"
"Što jedete?"
"Koliko dugo ćete ostati?"
"Kako se zovete?"
Pitali i pitali su da nijedan student ni nijedna studentica bije prijetio/prijetila kad su otišli njihovi posjetitelji. Svjetlo se opet ugasilo te uskoro upalilo pa su svi bili zbunjeni.
Nije ostao nijedan znak da su izvanzemaljci bili tu pa im odrasli nisu vjerovali. Ta noć je bila čarobna o kojem su studenti puno tjedna razgovarali.
"Ne vjerujem da je bio jedan sat!" rekao je Tomislav Jakovu i Andreju.
"Mislim da je", odgovorio je Jakov, "Andrej je stigao malo prije od nas i kad je drugi put svjetlo upalilo, naši roditelji su vas pričekali van."
"Možda i ne, ali sam se osjećao žalostan kad je bio maskenbal gotovo", pomislio je Andrej, "Želim više znati, ali nećemo.
"Znam", rekao je Jakov.
"Da. Pa bok, ljudi", rekao je Tomislav.
Kod kuće govorio je Andrej s tetom Marijom što se dogodilo. Ona je osmjehnula te rekla da je najčarobnije vrijeme između djetinstva i tinejdžerstva pa neće on zaboraviti cijeli život maskenbala od 1. studena ove godine.
"Da, sigurno neću", odgovorio je Andrej i nije još.
Sunday, October 2, 2016
Nešto snažno
Prema zadatku 1.: Hrvatski jezik 4: Radna bilježnica za 4. razred osnovne škole (str. 8), Dunja Pavličević-Franić i Damir Domišljanović, ur. Božidar Petrač, Zagreb: ALFA, 2009 (2007). Hvala Andrei za ispravljanje.
Janica je slomila Mirkino srce na načinu da nije bio siguran tražiti novu ljubav. Tijekom noći je razmišljao i razmišljao. Ujutro je napisao pismo:
Draga moja,
ne znam gdje stanuješ, ali TE znam. Ti si lijepa, simpatična, pametna, strpljiva i ljubazna. Voliš kuhati, seksati, se družiti, obitelj, djecu i me sa sivom kosom. Želim te upoznati, ženiti i ostariti s tobom.
Tvoj zauvijek,
Mirko
Stavio je pismo u Bocu što ju je vozio prema moru. Dugo vremena je sjedio na kamenu odjeven u žuti džemper, hlače i cipele.
Uzdisao je te stavio čep na Bočnom jeziki što je izbacio Bocu na moru. Odlučio je ostati na kamenu dok Boca nije nestala iz njegovog vida.
Kad je Boca krenula na ocean, mračni i tmurni i ljuti Kralj oblaka je puštao Bocu te napravio velik val da je Boca skočila iznad vala. Plašila se Boca nemirnog oceana.
Velika je bila Mirkina ljubav da je pismo pokazalo crveno srce sa strijelom. Pa se Boca uskoro osjećala nešto snažno.
Neobična vila s crvenom kosom je pronašla pismo! Uhvatila ju je s užem te jačne vozila jednom rukom dok je nosila čarobni štapić sa zvijezdom u drugoj ruci.
"Nađi mi Mirko!" viknula je Ivica i brže jahala Bocom na vodi.
Njezina duga haljina je odgovorila boju kosu da se izgledala kao sirena i vragica. Istodobno, njezina krila su odgovorila boju žutne čarobne od narančaste zvijezde na štapiću.
Mirko nije cijeli dan maknuo iz kamena pa nije očekivao da bi se Boca vratila ni kakva veća od prije. Kad je vidio Ivicu te ona njega, bila je ljubav na prvi pogled da su bili zajedno zauvijek kako je želio.
Janica je slomila Mirkino srce na načinu da nije bio siguran tražiti novu ljubav. Tijekom noći je razmišljao i razmišljao. Ujutro je napisao pismo:
Draga moja,
ne znam gdje stanuješ, ali TE znam. Ti si lijepa, simpatična, pametna, strpljiva i ljubazna. Voliš kuhati, seksati, se družiti, obitelj, djecu i me sa sivom kosom. Želim te upoznati, ženiti i ostariti s tobom.
Tvoj zauvijek,
Mirko
Stavio je pismo u Bocu što ju je vozio prema moru. Dugo vremena je sjedio na kamenu odjeven u žuti džemper, hlače i cipele.
Uzdisao je te stavio čep na Bočnom jeziki što je izbacio Bocu na moru. Odlučio je ostati na kamenu dok Boca nije nestala iz njegovog vida.
Kad je Boca krenula na ocean, mračni i tmurni i ljuti Kralj oblaka je puštao Bocu te napravio velik val da je Boca skočila iznad vala. Plašila se Boca nemirnog oceana.
Velika je bila Mirkina ljubav da je pismo pokazalo crveno srce sa strijelom. Pa se Boca uskoro osjećala nešto snažno.
Neobična vila s crvenom kosom je pronašla pismo! Uhvatila ju je s užem te jačne vozila jednom rukom dok je nosila čarobni štapić sa zvijezdom u drugoj ruci.
"Nađi mi Mirko!" viknula je Ivica i brže jahala Bocom na vodi.
Njezina duga haljina je odgovorila boju kosu da se izgledala kao sirena i vragica. Istodobno, njezina krila su odgovorila boju žutne čarobne od narančaste zvijezde na štapiću.
Mirko nije cijeli dan maknuo iz kamena pa nije očekivao da bi se Boca vratila ni kakva veća od prije. Kad je vidio Ivicu te ona njega, bila je ljubav na prvi pogled da su bili zajedno zauvijek kako je želio.
Draga Bubamara (pismo)
Prema zadatcima 46. (glavan) i 17.: Hrvatski jezik: za djecu od 6 do 7 godina (bezstr.), Renata Harapin Mehkek, glavna ur. Gordana Ivančić, serija "Zaviri u jezično igralište", Zagreb: Profil International, 2013. Hvala Andrei za ispravljanje.
Draga Bubamara,
predugo je bilo kad sam TE zadnji putčula! Drago mi je da si dobro pa mislim da si imala puno zabava s prijateljima na maskenbalu.
Želim da sam vidjela tvoj kostim i druge! Rekla si da si nosila riblji rep, a Deva je bila meksički bandit, Majmum duh, Lav klaun, Žaba cvijet i Žirafa Batman.
Samo ne vjerujem ti da ste napili vina (mislim da je bio punč), ali kekse s marmadalama, jesam! Pa znam da ih jako voliš te slanine piče.
I kakva glazba ste slušali: rok, tekno i hip-hop. Ali zašto niste plesali ispod zastavica i balona i konfeta?
Ali samo ti željela doći bez maske da re drugi mogu prepoznati! Koliko puta si trebala za Majmuna čije oči i uši samo si vidjela kroz plaht - 20, joj! Ooo, da mu je bilo jako smiješno da nije mogao skrivao rep još viš - haha.
Po meni bilo je najsmiješno čuti o Lavino grivi kakva je mogla biti dio kostima jer se Lav bojao narančaste boje! I radio kao žongler s lopticama! O, da, da, kako sam željela ja ići, ali znaš da sam imala gripu.
O tome, pa sam sad sto posto. Pripremim za Noć vještice već sam kupia kostim Šrek. Moj tata će mojem licu slikati zeleno te ću nositi velike zube i rukavice.
Znaš da mi je brat rekao da bi udjeven u vampiriski kostim? Mama se ljutila što rekla ga da ponaša bolje prema meni jer sam mlada kao ti.
Kako su tvoja braća? Što još novo se dogodilo s tobom? Reci mi sve!
I možeš doći na moj tulum ako nemaš druge planove istog dana. Počet će u 18h na Ul. zmajska vatra 68. Nemoj ništa strašno. Čujemo se!
S najboljim željama,
Lisica
Draga Bubamara,
predugo je bilo kad sam TE zadnji putčula! Drago mi je da si dobro pa mislim da si imala puno zabava s prijateljima na maskenbalu.
Želim da sam vidjela tvoj kostim i druge! Rekla si da si nosila riblji rep, a Deva je bila meksički bandit, Majmum duh, Lav klaun, Žaba cvijet i Žirafa Batman.
Samo ne vjerujem ti da ste napili vina (mislim da je bio punč), ali kekse s marmadalama, jesam! Pa znam da ih jako voliš te slanine piče.
I kakva glazba ste slušali: rok, tekno i hip-hop. Ali zašto niste plesali ispod zastavica i balona i konfeta?
Ali samo ti željela doći bez maske da re drugi mogu prepoznati! Koliko puta si trebala za Majmuna čije oči i uši samo si vidjela kroz plaht - 20, joj! Ooo, da mu je bilo jako smiješno da nije mogao skrivao rep još viš - haha.
Po meni bilo je najsmiješno čuti o Lavino grivi kakva je mogla biti dio kostima jer se Lav bojao narančaste boje! I radio kao žongler s lopticama! O, da, da, kako sam željela ja ići, ali znaš da sam imala gripu.
O tome, pa sam sad sto posto. Pripremim za Noć vještice već sam kupia kostim Šrek. Moj tata će mojem licu slikati zeleno te ću nositi velike zube i rukavice.
Znaš da mi je brat rekao da bi udjeven u vampiriski kostim? Mama se ljutila što rekla ga da ponaša bolje prema meni jer sam mlada kao ti.
Kako su tvoja braća? Što još novo se dogodilo s tobom? Reci mi sve!
I možeš doći na moj tulum ako nemaš druge planove istog dana. Počet će u 18h na Ul. zmajska vatra 68. Nemoj ništa strašno. Čujemo se!
S najboljim željama,
Lisica
Kad su radili Moomooi
Prema zadatku 2., "Sastavak ostvarnom i zamišljenom događaju": čarolija riječi: Radna bilježnica uz čitanku i jezični udžbenik za četvrti razred osnovne škole (str. 34), Dubravka Težak, Sanja Polak i Darko Cindrić, ur. Damir Domišljanović, Zagreb: ALFA, 2015. Hvala Andrei za ispravljenje.
Petdeset godina prije su živjeli Moomooi blizu izvora do ušća. Bili su manji te veći od vila. Noseve su imali poput Rudolf crvenog noseg soba, ruke kao naše.
Jako su voljeli rijeku da svaki dan su išli čamcem istraživati nešto novo. Poznali su neobične skakavce, komarce i leptire, čak i posjetili su žabe, ribe i sl.
Zapravo su bili ribari. Napravali su mreže za opasne vodene zmije koje su Moomooi jeli te uzeli otrov za lov divljih svinja. Uživali su izazove, istodobno čuvali prijatelji.
Oko toga vremena kad su radili Moomooi, Zemlja se promjenila. Veliki poputi su uništili stijene da je jednog dana jedna izabrao. Ispod nje je otvorio kanal da se mogla rijeka naći Kupu pa je kanal ponudio Moomooia najveći izazov.
Okupili su se pet grupa od 20 Moomooia po čamcu, znači da je postojalo 100 Moomooia na svijetu. Muškarci i žene u imali ista prava pa su zajedno odlučili vidjeti što još čeka nnih u svom djelu naselja.
Nijedan od njih se nije brinuo. Misli su da mogu sve što bi željeli. Prehrabri su doživjeli život, ali nisu bili glupi.
Imamo dokaz da sugegira njihovu inteligenciju. Dokumenti uključuje informacije da su se Moomooi očekivali vratiti u jedan tjedan.
Ne znamo što se dogodilo pa pogađemo da su imali nesreću. Možda ćemo u budućnosti znati više, nadamo se da hoćemo.
Pa to je to. Imate li pitanja?
O kampiranju
Prema zadatku 1.: Hrvatski jezik 4: Radna bilježnica za 4. razred osnovne škole (str. 12), Dunja Pavličević-Franić i Damir Domišljanović, ur. Božidar Petrač, Zagreb: ALFA, 2009 (2007). Hvala Andrei za ispravljanje.
Kad sam bila na 5. r., išla sam na školski izlet na kampiranje. To je bilo dječje odmaralište naučili smo veslati kanu, streličarstvo, konjsko jahanje, logorske priče uz vatru i sl.
Boravili smo u kolibi te dijelili veliki VC sa zahodima i tuševima, ali svaki prostor za dječke ili djevojčice. Zajedno smo jeli u velikok dvorani te radili aktivnosti.
Ne sjećam se puno ako bih upoznala prijatelje ili prijateljice. Uvijek sam bila čudna jer sam se više družila s odraslima nego s djecom.
Pročitala sam knjige kao Hamlet 4. r., autori kao Stephen King i John Saul 5. r. pa sam gledala film Creepshow kad me je bila šest g. da sam sva djetinstva te poslije obožavala horor filmove i Disney.
Naravno moj ukus se promjenio otad tako da u sadašnjosti više volim komediju pa još crtane i dječje filmove. Uglavnom, nisam nikada doživjela stvarno kampranje 5. r. ni na drugom izletu za toga 1. r. u gimnaziji.
Sad, na žalost, plašim se stvarnog kampiranja jer sam gledala previše hororih filmova o kampiranju. Pa moja mama nije željela da bi išla kampiranje sama s čovjekom kad sam bila tinejdžerica te poslije, kad sam odrasla, u Mostaru promjenila sam um jer mi je čovjek rekao da ima otrovne zmije u planinama. Zato što, po meni, kampiranje će uvijek ostati školska uspomena i ništa više.
Kad sam bila na 5. r., išla sam na školski izlet na kampiranje. To je bilo dječje odmaralište naučili smo veslati kanu, streličarstvo, konjsko jahanje, logorske priče uz vatru i sl.
Boravili smo u kolibi te dijelili veliki VC sa zahodima i tuševima, ali svaki prostor za dječke ili djevojčice. Zajedno smo jeli u velikok dvorani te radili aktivnosti.
Ne sjećam se puno ako bih upoznala prijatelje ili prijateljice. Uvijek sam bila čudna jer sam se više družila s odraslima nego s djecom.
Pročitala sam knjige kao Hamlet 4. r., autori kao Stephen King i John Saul 5. r. pa sam gledala film Creepshow kad me je bila šest g. da sam sva djetinstva te poslije obožavala horor filmove i Disney.
Naravno moj ukus se promjenio otad tako da u sadašnjosti više volim komediju pa još crtane i dječje filmove. Uglavnom, nisam nikada doživjela stvarno kampranje 5. r. ni na drugom izletu za toga 1. r. u gimnaziji.
Sad, na žalost, plašim se stvarnog kampiranja jer sam gledala previše hororih filmova o kampiranju. Pa moja mama nije željela da bi išla kampiranje sama s čovjekom kad sam bila tinejdžerica te poslije, kad sam odrasla, u Mostaru promjenila sam um jer mi je čovjek rekao da ima otrovne zmije u planinama. Zato što, po meni, kampiranje će uvijek ostati školska uspomena i ništa više.
Veliki projekt velike priče - Što bih mogao promatrati
Priča prema slikovnicama u: Motivacijske slike za pričanje priča: Što sve voda može (škokska knjiga). Hvala Kristini za glavne ispravljanje i Vesni.
"Dobro došli u selo", rekao je Snjegović.
Na nebu je veliki mjesec s rupicama sa zvezdicama, ali nije još bila prava noć. Tamni oblaci malo su prikrili mjesec i, ispod njih, dim s dimnjaka prošao je po drveću.
Uživao je Snjegović. Kao i uvijek tijekom zime, stalno je sjedio na vrh snježnog brda uz smrznutnu rijeku te nasuprot kuća i crkve koje su svjetlile svaku noć.
Imao je Snjegović plavu frčkavu kosu, male obrve, velike oči, nos od mrkve, jezik, ruke i kamenčiće umijesto dugmadi.
"Znaš li da je ljubičasta moja najdraža boja?" pitao je.
Odjeven je u pilgrimski šešir, šal i rukavice ljubičaste boje. Zbog mjeseca koža mu je izgledala kao da je nosilo svjetlo-plavu sjenu, boja koja odgovora ljubičastoj boji.
"Uvijek sam sretan", rekao je Snjegović.
Na žalost, on nije upoznao seoske životinje koje je farmer čuvao u staji dok nije počelo prolječe. Da se ne bi rastopio od jakog dunca, kad otopli, treba se Snjegović vratiti u kuću, jedan veliki hladnjak, dubok u šumi.
Kad je zima prošla, Snjegović je bio kod kuće. Seoske životinje su izašle na livadu između ograda ispred farme i velikog drva s krošnjon punom lišća. Često su se okupljali prijatelji, Bik, Ovca i Svinja, razgovarali su o životu na farmi.
Jednog dana Patka je došla i brzo su joj se svidjele Svinja i Ovca, koja je držala cvijet u ustima. Međutim, Bik se malo plašio Patke jer nije znao ništa o riječnom životu koji je ovdje počinjao.
"Riječni put je kao zemljani put", rekla je Patka.
"Kako to?" pitao je Bik.
"Jer su slični", objasnila je Pata, "samo mi je lakše putovati rijekom nego nebom."
"Pa ti si mlada!" viknula je Ovca.
"I slatka!"dobila je Svinja.
Razgovor je trajao čitav dan. Puno su oni mukali, bekali, roktali i gaktali pa je Bik postao dobar s Patkom te joj prišao.
"Hvala vam za druženje", rekla je Patka, "Idem k mami. Vidimo se!"
"Vidimo se!" sretno su odgovorili Bik, Ovca i Svinja.
S potoka je Patka slijedila riječne struje. Sljedeći dan probudila se ranom zorom te, na istom putu, vidjela nešto čudesno: debelu dugu između kapljice kiše lijevo od rijeke i, gore prema velikom drvu s krošnjom punom lišća, izlazeće sunce na desnoj strani.
Sijale su zrake sunca iza šume. Dok nijedna kap nije pala u rijeku, tmurni oblaci su plakali na poloviciduge.
"Možda", razmišljala Patka, "nisu zadovoljni jer će noć uskoro proći."
Patka je prošla do horizonta kad je vidjela mamu na mjestu gdje se rijeka širila. Šuma ispred stijena činila se blizu, a stijena još dalje od njih, a kad je dolazila zimzeleno drveće je bilo bliže, a s druge strane više su se vidjeli detalji njihovi oblika.
Patka je prišla mami oko lopoča. Dugo su razgovaralesve dok mlađa patka nije željela posjetiti druge prijatelje u šumi.
"Bok, Patko!" rekli su Medvjed, Leopard, Zmija i Riba.
"Bok! Kako ste?" odgovorila je Patka.
"Ništa novo", nadodala Riba.
"Nemoj", rekla je Patka.
Svi su pričali do popodneva. Uživala je Patka s prijateljima, ali istodobno su njezine oči gledale udaljinu.
Zmija se zamotala oko grane. Više je skočila Riba da bi mogla dodirnuti Medjedov nos ili Leopaedove uši. Gljive su rasle te ptice kao sjene letjele ispred velikog sunca. I sa tog mjesta bile su stijene vidljive!
"Ugodan dan, prijatelji!" rekla je Patka.
"I tebi!" odgovorili su oni.
Dalje na rijeci Patka je vidjela par, čovjeka s plavom kosom. Vozili su se čamcem blizu kopne gdje su bili postavljen šator te logorska vatra. Par je odjeven u šešire i odjeću za istraživanje. Njihovi pas bio je jako uzbuđen i veselo je lajao svaki put je veselo izašalo iz vode. Oni su pomatrali nebo pa nisu primijetili kamenje na površini malo ispred njih.
"Pazi te, ljudi!" gaktala je Patka.
"Ooooo, dragi, vidi patku!" uzbuđeno je rekla žena.
"Da, da, ali imamo kamenje blizu nas. Na desno!" viknuo je čovjek.
Patka je bila sretna da su ljudi i pas uspjeli proći kamenje, ali preumorna se vratiti kući. Uskoro je zaspala i počela sanjati.
U snu je postala vođeni konj. Umjesto farme, plivala je do Afričkog kopna gdje se družila sa Slonom, Lavom i Žirafom na velikoj livadi. Stabla su bila drukčija, ali ista stijena koja se svidjela Patka te pokazala leđa dok se sunčala prema suncu koje je bilo više od nje i Žirafa, više od neba.
"O, stijene moje!" pomislila je Patks, "sad znam gdje prestajete."
Prekasno je vidjela kosti ispred Lava. Slon ju je prskao vodom kako bi je omeo.
"Ne, ne, molim Vas!" zamolila je Patka, "nemojte me pojesti!"
Dok se nije probudila, Patka se bojala Lavovih zuba. Prestvarna njezina noćna mora bila je pa je osjećala njegove zube na grlu.
Glasno je vikala i probudila par i psa. Čovjek ju je želio snimati za svoju djecu. Jedva su čekali iznenaditi djecu snimkom kada se vrate sa školskog izleta. Kako su i očekivila: djeci je bilo smiješno.
Sljedeći dan djeca su se odlučila kupati u bazenu. Napunili su bazen, penjali se po ljestvama i odmarali se cijelog jutra.
Odjeveni su u kopaće kostime te drukčije morsku opremu: Sestra s maminom kosom i tamnija, u rukavice, Smeđo-kosi brat u dihalicu i masku za ronjenje, a Crno-kosi brat, s maminom pjeglicama, u kolut. Voljela je Sestra nositi gumicu pa je taj dan obukla crveni kupaći kostim s crvenom gumicom.
U dvorištu iza kuće, raslo je veliko stablo to je isto stablo koje su vidjele i seoske životinje i koje je Patka koristila kao znak da se ne bi izgubila na rijeci.
"Jedva čekam ljeto!" viknula je Sestra.
"I ja!" glasnije je odgovorio Crno-kosi brat.
"I ja!" sneno je Smeđo-kosi brat.
"Zasad", preložila je Sestra, "možemo se prevariti da smo na moru. Vidite, tamo je svjetonik u sjeni, iza otoka sa suncobranima.
"I palmama!" uzbuđeno je rekao Smeđo-kosi brat.
"Da, da", složii je Crno-kosi brat, "i vidite, palme su iskrivljene zbog vjetra!"
Cijelo popodne djeca su se igrala, ali je Crno-kosi brat bio dulje u maštariji pa je promjenio žute i ljubičaste boje kokuta u zelene i tamnije ljubičaste boje. Plutao je blizu Sestre kad je primijetio dihaljku i masku za ronjenje.
"Što bih mogao promatrati ako bih ja nosio", razmišljao je.
Onda bih se pretvorio u hobotnicu te plivo do dubine oceana i odmarao se na velikom kamenu.
Na dnu bi bile morske zvijezda, školjka i rak. Oko njega došao je veliki dupin i iznad, gore, lijevo te desno uživale su zlatna riba, ribe u sjenama, kornjača i debela riba s iglicama. Nijedna od njih nisu znali da je morski pas došao blizu njih.
Gladan je bio morski pas, alk nije ih lovio u to vrijeme jer je Crno-kosi brat, tj. hobotnica, počeo maštati o piratima, ali nije želio otići iz dubine. Unatoč, tome je da je njegov prijatelj, koji je nosio dihaljku, masku za ronjenj, ronilačko odijelo i peraje, našao je blago a nije trebao škrinju jer je brava bila otvorena i novčići van kovčega.
Hobotnica je gledala gore, tj. Crno-kosi brat. Promatralo je brod na kojem je stajala malo banda pirata. Plovili su ove tri muškarca tražila mjesto za sidrenje. Željeli su ukrasti drugi brod pa nisu vidjeli metu na horizontu iza kopna s puno palma, tj. na suprotnoj strani otoka gdje su ostali Sestra i Smeđo-kosi brat. Crni-kosi brat slijedio je njihove glasove dok je i dalje maštao.
Glavni pirat nosio plavi šešir s kosturskom glavom ispred križa od kosti, povez na oku, ožiljkom i pištoljem. Na drugoj strani od glavnog pirata s crnom trakom u kosi, naušnicu na desnom uhu i mačem u lijenoj ruci. Imali su papagicu koja je sjedila na prvom jedru.
"Dođite na ručak!" viknula je mama djeci.
"Hajdemo, braco!" rekla je Sestra Crni-kosom bratu.
"Hajdemo!" odgovorio je, "Tko prvi u unutra, pobjedio je!"
Prođe život i sezone. Dok su djeca više odmarala tijekom ljetnog godišnjeg i više vremena provodila s obitelji nego s prijateljima, seoske životinje su se družile na zimskoj godišnjem odmoru. Samo Snjegoviću, simbolu zime sa snjegom, ne znamo ništa pa ćemo možda jednog dana ispričati njegovu priču...
"Dobro došli u selo", rekao je Snjegović.
Na nebu je veliki mjesec s rupicama sa zvezdicama, ali nije još bila prava noć. Tamni oblaci malo su prikrili mjesec i, ispod njih, dim s dimnjaka prošao je po drveću.
Uživao je Snjegović. Kao i uvijek tijekom zime, stalno je sjedio na vrh snježnog brda uz smrznutnu rijeku te nasuprot kuća i crkve koje su svjetlile svaku noć.
Imao je Snjegović plavu frčkavu kosu, male obrve, velike oči, nos od mrkve, jezik, ruke i kamenčiće umijesto dugmadi.
"Znaš li da je ljubičasta moja najdraža boja?" pitao je.
Odjeven je u pilgrimski šešir, šal i rukavice ljubičaste boje. Zbog mjeseca koža mu je izgledala kao da je nosilo svjetlo-plavu sjenu, boja koja odgovora ljubičastoj boji.
"Uvijek sam sretan", rekao je Snjegović.
Na žalost, on nije upoznao seoske životinje koje je farmer čuvao u staji dok nije počelo prolječe. Da se ne bi rastopio od jakog dunca, kad otopli, treba se Snjegović vratiti u kuću, jedan veliki hladnjak, dubok u šumi.
Kad je zima prošla, Snjegović je bio kod kuće. Seoske životinje su izašle na livadu između ograda ispred farme i velikog drva s krošnjon punom lišća. Često su se okupljali prijatelji, Bik, Ovca i Svinja, razgovarali su o životu na farmi.
Jednog dana Patka je došla i brzo su joj se svidjele Svinja i Ovca, koja je držala cvijet u ustima. Međutim, Bik se malo plašio Patke jer nije znao ništa o riječnom životu koji je ovdje počinjao.
"Riječni put je kao zemljani put", rekla je Patka.
"Kako to?" pitao je Bik.
"Jer su slični", objasnila je Pata, "samo mi je lakše putovati rijekom nego nebom."
"Pa ti si mlada!" viknula je Ovca.
"I slatka!"dobila je Svinja.
Razgovor je trajao čitav dan. Puno su oni mukali, bekali, roktali i gaktali pa je Bik postao dobar s Patkom te joj prišao.
"Hvala vam za druženje", rekla je Patka, "Idem k mami. Vidimo se!"
"Vidimo se!" sretno su odgovorili Bik, Ovca i Svinja.
S potoka je Patka slijedila riječne struje. Sljedeći dan probudila se ranom zorom te, na istom putu, vidjela nešto čudesno: debelu dugu između kapljice kiše lijevo od rijeke i, gore prema velikom drvu s krošnjom punom lišća, izlazeće sunce na desnoj strani.
Sijale su zrake sunca iza šume. Dok nijedna kap nije pala u rijeku, tmurni oblaci su plakali na poloviciduge.
"Možda", razmišljala Patka, "nisu zadovoljni jer će noć uskoro proći."
Patka je prošla do horizonta kad je vidjela mamu na mjestu gdje se rijeka širila. Šuma ispred stijena činila se blizu, a stijena još dalje od njih, a kad je dolazila zimzeleno drveće je bilo bliže, a s druge strane više su se vidjeli detalji njihovi oblika.
Patka je prišla mami oko lopoča. Dugo su razgovaralesve dok mlađa patka nije željela posjetiti druge prijatelje u šumi.
"Bok, Patko!" rekli su Medvjed, Leopard, Zmija i Riba.
"Bok! Kako ste?" odgovorila je Patka.
"Ništa novo", nadodala Riba.
"Nemoj", rekla je Patka.
Svi su pričali do popodneva. Uživala je Patka s prijateljima, ali istodobno su njezine oči gledale udaljinu.
Zmija se zamotala oko grane. Više je skočila Riba da bi mogla dodirnuti Medjedov nos ili Leopaedove uši. Gljive su rasle te ptice kao sjene letjele ispred velikog sunca. I sa tog mjesta bile su stijene vidljive!
"Ugodan dan, prijatelji!" rekla je Patka.
"I tebi!" odgovorili su oni.
Dalje na rijeci Patka je vidjela par, čovjeka s plavom kosom. Vozili su se čamcem blizu kopne gdje su bili postavljen šator te logorska vatra. Par je odjeven u šešire i odjeću za istraživanje. Njihovi pas bio je jako uzbuđen i veselo je lajao svaki put je veselo izašalo iz vode. Oni su pomatrali nebo pa nisu primijetili kamenje na površini malo ispred njih.
"Pazi te, ljudi!" gaktala je Patka.
"Ooooo, dragi, vidi patku!" uzbuđeno je rekla žena.
"Da, da, ali imamo kamenje blizu nas. Na desno!" viknuo je čovjek.
Patka je bila sretna da su ljudi i pas uspjeli proći kamenje, ali preumorna se vratiti kući. Uskoro je zaspala i počela sanjati.
U snu je postala vođeni konj. Umjesto farme, plivala je do Afričkog kopna gdje se družila sa Slonom, Lavom i Žirafom na velikoj livadi. Stabla su bila drukčija, ali ista stijena koja se svidjela Patka te pokazala leđa dok se sunčala prema suncu koje je bilo više od nje i Žirafa, više od neba.
"O, stijene moje!" pomislila je Patks, "sad znam gdje prestajete."
Prekasno je vidjela kosti ispred Lava. Slon ju je prskao vodom kako bi je omeo.
"Ne, ne, molim Vas!" zamolila je Patka, "nemojte me pojesti!"
Dok se nije probudila, Patka se bojala Lavovih zuba. Prestvarna njezina noćna mora bila je pa je osjećala njegove zube na grlu.
Glasno je vikala i probudila par i psa. Čovjek ju je želio snimati za svoju djecu. Jedva su čekali iznenaditi djecu snimkom kada se vrate sa školskog izleta. Kako su i očekivila: djeci je bilo smiješno.
Sljedeći dan djeca su se odlučila kupati u bazenu. Napunili su bazen, penjali se po ljestvama i odmarali se cijelog jutra.
Odjeveni su u kopaće kostime te drukčije morsku opremu: Sestra s maminom kosom i tamnija, u rukavice, Smeđo-kosi brat u dihalicu i masku za ronjenje, a Crno-kosi brat, s maminom pjeglicama, u kolut. Voljela je Sestra nositi gumicu pa je taj dan obukla crveni kupaći kostim s crvenom gumicom.
U dvorištu iza kuće, raslo je veliko stablo to je isto stablo koje su vidjele i seoske životinje i koje je Patka koristila kao znak da se ne bi izgubila na rijeci.
"Jedva čekam ljeto!" viknula je Sestra.
"I ja!" glasnije je odgovorio Crno-kosi brat.
"I ja!" sneno je Smeđo-kosi brat.
"Zasad", preložila je Sestra, "možemo se prevariti da smo na moru. Vidite, tamo je svjetonik u sjeni, iza otoka sa suncobranima.
"I palmama!" uzbuđeno je rekao Smeđo-kosi brat.
"Da, da", složii je Crno-kosi brat, "i vidite, palme su iskrivljene zbog vjetra!"
Cijelo popodne djeca su se igrala, ali je Crno-kosi brat bio dulje u maštariji pa je promjenio žute i ljubičaste boje kokuta u zelene i tamnije ljubičaste boje. Plutao je blizu Sestre kad je primijetio dihaljku i masku za ronjenje.
"Što bih mogao promatrati ako bih ja nosio", razmišljao je.
Onda bih se pretvorio u hobotnicu te plivo do dubine oceana i odmarao se na velikom kamenu.
Na dnu bi bile morske zvijezda, školjka i rak. Oko njega došao je veliki dupin i iznad, gore, lijevo te desno uživale su zlatna riba, ribe u sjenama, kornjača i debela riba s iglicama. Nijedna od njih nisu znali da je morski pas došao blizu njih.
Gladan je bio morski pas, alk nije ih lovio u to vrijeme jer je Crno-kosi brat, tj. hobotnica, počeo maštati o piratima, ali nije želio otići iz dubine. Unatoč, tome je da je njegov prijatelj, koji je nosio dihaljku, masku za ronjenj, ronilačko odijelo i peraje, našao je blago a nije trebao škrinju jer je brava bila otvorena i novčići van kovčega.
Hobotnica je gledala gore, tj. Crno-kosi brat. Promatralo je brod na kojem je stajala malo banda pirata. Plovili su ove tri muškarca tražila mjesto za sidrenje. Željeli su ukrasti drugi brod pa nisu vidjeli metu na horizontu iza kopna s puno palma, tj. na suprotnoj strani otoka gdje su ostali Sestra i Smeđo-kosi brat. Crni-kosi brat slijedio je njihove glasove dok je i dalje maštao.
Glavni pirat nosio plavi šešir s kosturskom glavom ispred križa od kosti, povez na oku, ožiljkom i pištoljem. Na drugoj strani od glavnog pirata s crnom trakom u kosi, naušnicu na desnom uhu i mačem u lijenoj ruci. Imali su papagicu koja je sjedila na prvom jedru.
"Dođite na ručak!" viknula je mama djeci.
"Hajdemo, braco!" rekla je Sestra Crni-kosom bratu.
"Hajdemo!" odgovorio je, "Tko prvi u unutra, pobjedio je!"
Prođe život i sezone. Dok su djeca više odmarala tijekom ljetnog godišnjeg i više vremena provodila s obitelji nego s prijateljima, seoske životinje su se družile na zimskoj godišnjem odmoru. Samo Snjegoviću, simbolu zime sa snjegom, ne znamo ništa pa ćemo možda jednog dana ispričati njegovu priču...
Subscribe to:
Posts (Atom)