Najčarobnije vrijeme

Prema zadacima 1. i 2.: carstvo riječi: Radna bilježnica uz čitanku i jezični udžbenikza treći razred osnovne škole, Dubravka Težak i Sanja Polak, Zagreb: ALFA, 2014 (2013). Hvala Andrei za ispravljanje.

"Samo polako!" rekla je teta Marija dok se naslonila na kauč, "Znaš, zar ne, da kad si između djetinstva i tinejdžerstva, to je najčarobnije vrijeme?"

S glavom na svojoj ruci zaspala je pa je imala 83 g. Uskoro je dvanaestgodišnji Andrej dotaknuo njezinu ruku da bi ju je probudio.

"Što, što?" čvrsto je pitala.

"Dovrši priču!" jasno je odgovorio.

"Oooo, da", rekla je, "Da."

Onda je stavila kavu ispred ustu kao da bi pila, umjesto se i osmjehnula. Za tren, jer su bile njezine oči poput mačkinih, izgledala je kao vještica u knjizi joji je Andrej sinoć pročitao. Pa nije Noć vještica još prošla da je postao nervozno s tetom Marijom, brzo se sjetio da nisu u šumi.

Rekla je da je bilo najvručnije ljeto... Oni, Marija i njezina dva brata Josip i Nenad, puno su ostajali kod kuće gledajući televiziju, jedući čips, drijemajući te se premalo družiti.

Josio je imao 18 g., Nenad 16 i Marija blizu 12. Čitala je dječju književnost, napravila narukvice te eksperimentirala sa ženskim stvarima: šminka, moda i kosa. Braća su igrala karte, drugala i ponekad seksala kad je mama posjetila prijateljice.

Jednog dana je došao poziv za ljetni maskenbal. Jer su te ljeto prvi put uključuje djecu ona je jedva čekala, nešto čemu je čak dva tjedna razmišljala dok nije stigao da bi nosila kao žaba.

Njezini roditelji i braća nisu nosili kostime pa ju je mama puno snimala: kod kuće, uz auto, prema ulaza itd. da je Marija željela biježiti od nje. Možda su organizatori to očekivali da je bilo posebni dio programa samo za djecu.

To je što Marija priustovala petka, 28. srpnja, istog dana kad je imala 12 g. to je mjesto gdje je doživjela najčarobnji dan svojeg života. Sretno je maštarila da su bili organizatori zapravo vile pa kako bi mogla sve objasniti što se dogodilo ako nisu?

U malom dvorištu su djeca stajala slušajući glazbu, gledajući lutkarstvu predstavu te promatrajući posebnog čarobnjka koji je pokazao lavove, duge i leteće stvari. Svjetlo oko svega je tijekom vremena promjenilo ljubičaste, plave, crvene i zelene boje.

I ne samo to! Oni su plesali, pjevali, igrali, jeli tortu u oblici velikog psa, pilk ledene skove te crtali veliki zid čija slika još ostaje već 71 g. Ooo, kako je Marijino lice sjalo!

"Pa nisam otada doživjela ništa sk. i imam velike sretne uspomene u mom životu!" uzbuđena je rekla teta Marija nećaku Andreju, "Ne mogu objasniti kako sam se lijepo osjećala, no mi se činilo da smo tu bili čavu noć, puno smo radili da ne znam kako je bio samo jedan sat."

"Što još? Što još?" pitao je Andrej.

"Pa ništa. Naši roditelji su došli po nas i to je bio kraj vremenske maske", odgovorila je, "Moja braća, roditelji i ja smo se vratili kući spavati. Dok nije škola počela, sve je ostalo kao prije i poslije malo po malo sam ja ostarila kao i ti ćeš, ali mislim da je sad vrijeme za spavanje. Imaš ti veliki dan sutra za maskenbal. Želim ti najbolji dan."

"Još malo, molim te", zamolio je.

"Ne, ne. Hajde, dušo, laku noć."

Tikekom noći je sanjao o čarobnim stvarima. Ujutro kad je ustao, jedva je čekao maskenbal u 19h.

"Andrej!" viknula je njegova mama.

"Čekaj, čekaj. Dolazim!"

Teta Marija i njegovi roditelji su sjedile na kauču i čekali ga. Samo on ide u školi te nosio kao kauboj.

"Uživaj!" rekla je Marija.

"Hoću!"

Tata ga je vozio u školu. Pet minuta su trebali.

"Ne zaboravi, vratit ću se u jedan sat!" posjećio mu je tata.

"Da, da, znam!"

Trčao je u školu vidjeti prijatelje Tomislava i Jakova. Nisu još stigli pa je ulazio u velikom dvorištu što su koristili za košarku i sl. piti sodu.

"Andrej!" viknuli su Tomislav i Jakov kad su došli 15 minuta poslije.

"Bok, bok!"

Andrej se sviđaju kostimi Supermana na Jakovu i Šreka ns Tomislavu. Razgovarali su o televijskim programima, o čemu je Marija pričala sve dok se nije nešto čudno dogodilo i dr.

"Što?" pitao se Tomislav.

Svjetlo se pogasilo. Nisu mogli vidjeti ništa pa su se uplašili kad su čuli veliku buku. Vratilo je svjetlo te u centru dvorišta stojila je grupa petero.

Nisu bili ljudi ove grupe. Za nekoliko vremena ti neobični posjetitelji nisu maknuli nijedan prst. Imali su puno prsti što nisu mogli brojati. Lica im su izgledala najsličnija kao puževe dok im tijela više u oblicama kao valovi.

"Dobra večer?" probao je Jakov.

Najviše od njih je okrenuo glavu. Nije imao usta, ali čuli su svi studenti što je rekao: "Trebamo pomoć."

Najniži od njih je okrenuo čavu prsu. Studenti nisu reagirali ni čak i kad je najdeblji od njih letio iza njih. Najteniji od njih je promjenio žuti.

"Trebamo pomoć", ponavljao je najviši posjetitelj, "Živimo u planetu Venus. Nemamo šečera. Molim vas dajte nam sav šečer što imate. Znamo da Zemaljska djeca jako vole šečer."

"Pa može", odgovorio je Andrej koni je bio prvi student van šoka.

"Da, da", više i više su rekli ostali studenti, a malo po malo su okrenuli.

Zanimali ih su nadnaravne sposobnosti. Svi su maštali što bi mogli da imali, ali ovo izvanzemaljci su imali te nisu ih rabili zlo da su studenti sjećali pitanja. Pitali su:

"Kakav je život u Venusu?"

"Koliko godina imate?"

"Poznajte Supermana?"

"Što jedete?"

"Koliko dugo ćete ostati?"

"Kako se zovete?"

Pitali i pitali su da nijedan student ni nijedna studentica bije prijetio/prijetila kad su otišli njihovi posjetitelji. Svjetlo se opet ugasilo te uskoro upalilo pa su svi bili zbunjeni.

Nije ostao nijedan znak da su izvanzemaljci bili tu pa im odrasli nisu vjerovali. Ta noć je bila čarobna o kojem su studenti puno tjedna razgovarali.

"Ne vjerujem da je bio jedan sat!" rekao je Tomislav Jakovu i Andreju.

"Mislim da je", odgovorio je Jakov, "Andrej je stigao malo prije od nas i kad je drugi put svjetlo upalilo, naši roditelji su vas pričekali van."

"Možda i ne, ali sam se osjećao žalostan kad je bio maskenbal gotovo", pomislio je Andrej, "Želim više znati, ali nećemo.

"Znam", rekao je Jakov.

"Da. Pa bok, ljudi", rekao je Tomislav.

Kod kuće govorio je Andrej s tetom Marijom što se dogodilo. Ona je osmjehnula te rekla da je najčarobnije vrijeme između djetinstva i tinejdžerstva pa neće on zaboraviti cijeli život maskenbala od 1. studena ove godine.

"Da, sigurno neću", odgovorio je Andrej i nije još.