Draga tata

Prema zadatku 1.: Hrvatski jezik 4: Radna bilježnica za 4. razred osnovne škole (str. 4), Dunja Pavličević-Franić i Damir Domišljanović, Zagreb: ALFA, 2009 (2007). Hvala Andreu za ispravljanje.

U primorskim selu se plavo more u nizini teče nježno oko polja, oranica i plaže. S vedrom nebom na sunčanog dana, naseljnici niskih kućica uživaju na plaži. Iznad njih je crkvica sa zvonikom na brežuljkoj gdje nalazi travnati proplanak.

Divlja i suha trava prođe šumu. Prema šumi dječak stoji razgledajući krajolik. Malo mu je hladno zbog vjetrića, ali nema jaknu, samo kratke hlače.

Želi plivati kad je sam. Dulje se roni bez dihalice promatrati kamenje i ribe. Voli da more buči kao srce što se sjeća o mami prije smrti.

Imala je rak prije pet mjeseci. Kratko je trajao, a još dugo se dječak boli. Tata isto boli pa više radi da nimalo govore.

More konzolira dječaka. Kad je tamo, dječak sve zaboravi, zatvori oči i sluša.

“Bog je napravio nebo i svjetlo”, rekla mu je mama, “Zatim more i kopno. Sve što vidimo, kako živimo, moramo Mu se zahvaliti. Kad me ne vidiš, ideš ti u more da me čuješ.”

Brini se da bi ju zaboravio. Malo po malo ona nestaje iz njega pa se izgledala premala u fotografijama da se ne čini stvarna. Više se dječak sjeća osjećaja o njoj nego njezinog lica. Nema riječi za što treba, samo želi mamu koja glasi u moru.

Sanjao je da će u moru slobodno slijediti njezin glas. Želi utopiti da bude s njom pa zajedno glasnije nazvati tatu ići za njima.

Pisao je biljšku tati da ne bi brinio ni osjećao se krivo. Dugo je dječak razmišljao što da mu objasni pa je ovo napisao:

Draga tata,

volim te jako, ali slabo se sjećam mame. U moru ona je i ja ću biti. Ne plači, idi s nama da zajedno opet mogu biti. Obitelj mi je najvažnija pa  samo mamu čujem. Zato u moru idem. Zbogov.

S ljubavi,

Drago

Dječak još stoji čekati za praznu plažu. Jedan cilj i sve još ne čuje. Ne čuje trčanje i tvrđene disanje.

“Sine moj!” reče tata, “Ispričavam se. Nisam znao kako si osamljen. Nedostaje MI tvoja mama, ali nisam htio da TI znaš pa nisam bio za ovdje koliko sam trebao. Ovo nije način riješiti NAS i sigurno ne bi tvoja mama voljela ovo za tebe. Molim te, oprasti mi i vratimo se kući.”

Drago nije čuo, možda jer je brzo trčao do mora te skočio, prebrzo se sve dogodilo da se on našao kamentinu udariti glavu pa bi utopio osim tata koji ga je spasio. Puno je plakao tata dok nisu došli u bolnicu.

“Obečavam te, Mirjane”, šaptuo je tata, “Neće se opet dogoditi. Hoću biti bolji tata, za tebe, za Drago. Volim vas, samo nisam znao do sada kako sebičan sam bio. Hvala Bogu da imam novu priliku za našeg sina.”