Prema slikama u knjizi: Kreativne igre: 3-7 godina (nema informacija za Hrvatsku; Kielce, Poljska: O-press sp. z.o.o., ne datum). Hvala Ivani za ispravljanje. (Bilješka: Andrea mi je dala riječi za park i za lunar park na kojima djeca igraju se, ali Ivana je zamijenila ručka za ručke za penjanje i karosel za vrtuljak s konjima, pa ne znam gdje Andrea je našla riječi da ih provjerim i ne razgovaramo.)
Lovro je živio bogato i volio je putovati i vidjeti druge kulture, ali bio je dijete, pa se više zabavljao nego učio, što ne bi trebao. Jednog dana je dobio priliku ići na izlet izvan Zagreba, a djeca su morala odlučiti što žele raditi zadnji dan. Žele u posjetiti jedan muzej ili pak letjeti do Pariza za tisuću kuna više, ali sve mogli otići do Pize.
Vikend prije nego što bi trebali vratiti papire za roditeljsko dopustenje, Lovro je bio i s drugima u parku. Neki su se igrali na vrtuljcima, neki na toboganima, a neki na njihalicama, ljuljačkama ili na biciklima. Najzanimljiviji tobogani su imali oblik dinosaura, kita ili slona, a njihalice oblik aviona, konja ili krave. Nijedan nije probao penjalicu, ručke za penjanje ni kombiniranu spravu, a Lovro je samo puštao malog zmaja prema obruču koji su svi isto ignorirali, te je stajao na pješčanom dijelu igrališta.
Odlučio je puštati zmaja jer mu je to dalo vremena za planiranje izleta. Njegovi roditeji još mu nisu rekli može ili ne ići na izlet. Uvijek su mu davali sve što želi, a govorili su mu da je putovanje svijetom jako važno.
Nije bio loš dječak. Uvijek je napravio zadaću i na kraju dobio sve petice, jer nema sestru ni brata da mu smetaju.
Nakon mjesec dana trebali su krenuti na izlet te je spakirao svog zmaja. Kada su stigli u Pizu, autobusom su došli kod kosa toranja u Pizi igrati se na brjegovima. Djeca su se vozila biciklom, jeli su sladoled ili gledali oblačno nebo kroz dalekozore. Čudne ptice boja sličnih pingvinima letjele su nebom zajedno s leptirima i zrakoplovima, a Lovro je pustio svog zmaja na vrhu brda kroz toranj, pa nije primijetio kako su zgrade nagnute poput toranja.
Sljedeći dan djeca su stigla u veliki lunar park. U njemu su se nalazili autodrom, dječji vrtuljak, booster, vrtuljak s konjima i dječji vlakić za koji je zainterisirao Lovro. Kao i dječak ispred njega i djevojčica na zadnjem sjedalu, mahao je objema rukama u zraku.
Iza vlakića nalazila se kuća okrenuta naopako tako da je izgledala kao da spava. Samo booster i vrtuljak s konjima nisu bili puni djece jer su druga djeca odlučila jesti sladoled ili šetati i razgledati sve oko njih, a nijedno dijete nije bilo hrabro voziti se na ringšpilu, možda jer je to bio za mlađu djecu. Lovro je e-mailom pisao roditeljima kako mu je sve bilo zabavno.
Zadnji dan manje je djece posjetila muzej s izložbama o prapovijesnim stvarima i malo o modernoj technologiji. Više učenika, kao i Lovro, putovali su u Pariz igrati se oko Eiffelovog toranja. Dan je bio bistar s bijelim oblacima i nebom su vozili baloni i helikopter.
Parku gdje su se djeca zabavljala bio je pun cvijeća i drveća s krošnjama u obliku jabuke i oko njih su letjeli leptiri. Lovro i njegov prijatelj Jakov igrali su se frizbijem, jedna djevojčica je čekala za loptanje, druga curica je brala cvijeće, a učiteljica ih je promatrala. Ostali su šetali u parovima dečko i curica, ali samo jedan par se osjećao ugodno držati se za ruke.
Kad se Lovro vratio kući, imao je zanimljive priče o onome što je doživio na izletu. Njegovi su roditelji slušali sve što je govorio te bili ponosni i sretni da je tamo uživao. Taj vikend Lovro je organizirao fotografije i dojmove da bi u ponedjeljak mogao pokazati učenicima i učiteljici što su mu bili najzanimljiviji aspekti izleta. U nedjelju je došao u park puštati zmaja kao što radi obično nedjeljom. Bio je sretan.
May include adult content. At the time I created this blog, I was posting unedited first drafts of chapters to a novel I was working on in 2011. SADA PIŠEM U HRVATSKI I ŠTO MOŽETE ČITATI SU MOJE ISPRAVLJENE I NEISPRAVLJENE RADOVE. JEDNOG DANA ŽELIM NAJMANJA POGREŠKA, ALI MALO PO MALO POBLJAŠATI. :)
Tuesday, April 4, 2017
Sunday, April 2, 2017
Dualnost i vještica (velika pjesma sa slikama) 1. instalacija
Ovo je veliki projekt. Svaka instalacija će imati 75 linija slijedeći rimu samoglasnika pet puta u setovima 3 linije i sve napisano u jednoj rečenici. Moj proces je kao ovako: prvo napišem pjesmu, drugo učiteljica tu ispravlja, a treći napravim slike prema pjesmi (ekphrasis). Hvala Ivani za ispravljanje hrvatskog jezika. Mislim da će biti još četiri dijelova.
1. instalacija (audio),
kroz šumu gdje nađeš rijeku,
koja teče suprotno i samo tu,
mala je staza puna kamenja,
a ispod nje fosili morskih zvijezda,
otada je more, dano od Boga,
koje se nije plašilo mraka, ali
progutalo ga je da ga još zadrži
s dinosaurima u dubini
iz koje ponekad izrone ribe
sa svjetiljkama na glavama, opasne
s ogromnim čeljustima, a nisu veće
od plavog kita koji živi tamo,
u svjetlijem oceanu gdje nije dno
blizu ni morska trava, samo
vodenom strujom doneseno čak i smeće koje je u
vodi zbog ljudi na svijetu
koji nisu nikada bili mirni,
ali, kao što su nam dokazali arheolozi,
uvijek su se među sobom borili,
za zaštitu, za predmete,
za ideologiju, za prostore
i za nešto bolje ili gore,
pa nismo jedno ni drugo
jer u nama su mrak i svijetlo
i nijedan dan nije prošao
da nijedna kapljica krvi nije pala,
da korupcija nije pobijedila,
da se nije poboljšala kvaliteta života
da bi živjeli bez briga i lagano
jer hranu, dom i sve prirodno dijelimo
od zraka, vode i zemlje,
ali sve manje i manje su se kuće gradile
i sve više čujemo o ubojicama koje su ubile
ni za šta, ali ta nestabilnost je simptom njih
i naših kultura, naše povijesti,
tako da nema smisla, što se ne želimo prestati
žaliti, a zahtijevamo drukčije u životu,
kad smo divlja bića koja se pretvaraju
da vježbaju civilizaciju,
ponašamo se poput životinja
u divljini koje ne trebaju pravila
osim onih koja su im instinktivna,
koji studiraju načine na koje smo slični
usprkos kritikama da ne možemo biti,
jer životinje nisu kao mi i ne razmišljaju
te nemaju nešto posebno da stvaraju,
a o idejama i filozofijama i sl. ne znaju,
ali to ne znamo sigurno
jer ne komuniciramo
s njima i nemamo pravi odgovor na to,
istodobno su uspjele
treningom komunicirati, ali ne bez hrane
što je dokaz da započinju razgovore,
za hranu živi životinja,
ali pod kontrolom, što ne bi pokazivalačnim situacijama,
nije baš važno, ako ne želiš znati da je
ovdje put do kuće jedne vještice
i one su samo zle zbog svojih karaktera,
ne zbog toga što je originalna vještica to željela,
već zbog toga što je slijedila
ono što joj je bilo prirodno
i njoj urođeno
te je postalo dominantno
te tako i za druge vještice, ali
ona djecu želi jesti
i uvijek će ih u kući čekati
jer ne može iz kuće izaći i tu
mora ostati, bombone za djecu
je napravila da ih jedu.
Subscribe to:
Posts (Atom)