Sa svakom sijenom

Hvala Andreu za ispravljanje

U jednoj kući je živjela jedna djevojčica: pristojna, odgovorna, empatična i ozbiljna. Sretno je išla u crkvu svaki četvrtak, molila se Bogu svaku noć te ponašala svaki dan kako je vjerovala. Zvala se Dora.

Imala je stariju sestru Megi i starijeg brata Jakova. Kad se sve dogodilo, Dora je imala šest godina, Megi jedanaest i Jakov sedam. Nažalost, ta starija djeca nisu živjela ništa slično kao Dora. Nisu slušali roditelje ni vjerovali u nečega ni mislili na druge.

Te godine je došao Krampus po njih. Znaš li njegovu priču? Pa su Megi i Jakov bili sigurni da ne postoji. Dora je razmišljala da ako on bi postojao, bolje joj je da bude oprezna s ponašanjem, istodobno i to joj je bilo lagano jer se slagala s Isusom da svaka osoba ima odnos s drugima.

Posebna je Dora bila osoba. Mislim da to je bio razlog Djed Mraz ju je čuo pomagao. Te noći ona se probudila s neudobnim osjećajem.

"Molim Bože, trebam anđele", šaptala je Dora kad je počela saznati zašto je sve oko nje bilo nepravilno.

Na stolu u kuhinji je vidjela Krampusa, Megi i Jakova. Lance su ih okrenule poput anakonde. Živjele su! To nisu nikada čuli. Prije nego je mogla nešto reći, nestali su.

"Ne ne ne", rekla je Dora, "Molim Bogu, sanjam ili ne?"

Veliko svijetlo se upalilo u dnevnoj sobi. Došla je tamo poznati Božičnjaka koji je sjedio na kauču i čekao ju.

"Znam što tražiš", počeo je, "S ovim ključem možeš otvoriti pakao, ali moraš se vratiti u jedan sat ili Krampus će tvoj duh zagrijati. Sad je vrijeme moje."

Uzela je ključ i s očima zahvalila ga. Svijetlo se ugasilo te za trenutak u srcu je zamolila Boga da je zaštiti pa je trebala znati način do pakla.

Kamin je upalio vatru. Dora je prišla dala ruku u vatru što nije joj smetala, ali čudno joj se osjećala tijelom. Nakon toga je bilo samo mračno. S vjerom šetala je naprijed slika Mega i Jakova u umu.

Spontano je mogla sve vidjeti, a prema njoj Megi i Jakov. Nisu mogli ništa reći zbog lanca, ali nije ostala oko njih kad se Dora približila.

"Idemo kući", rekla je.

Kad je ih zadržala za ruke, nestali su. Oko njih je bila dnevna soba.

"Što se dogodilo?" pitali su Doru Megi i Jakov.

"Krampus", odgovorila je.

"On će se vratiti?" pitao je Jakov.

"Mislim da ne", rekla je Dora.

"Pa nije ništa!" ozbiljno je Megi zafrkavala.

"Ne, on je želio vas", objasnila je Dora, "Niste bili dobri. To se mora promjeniti jer ne znam ako mogu drugi put vas spasiti."

"Kako ne? Ti si savršena", rekao je Jakov.

"I ako nisam kod kuće?" pitala je Dora.

"Dobro, dobro", rekla je Megi, "Idemo spavati."

Dora je mogla zaspati, ali starija djeca ne. Ujutro nisu izašli iz soba otvoriti poklone kad su ih roditelji očekivali.

Tijekom doručka nisu Megi ni Jakov razgovarali. Nisu sretno otvorili poklone, a mrmljali hvalu roditeljima što je bio prvi put isto kao za doručak. Roditelji su se brinuli, ali malo po malo su vidjeli kako Megi i Jakov su promjenili bolji i bolji dok nisu jednog dana sretno odgovorili da su dobri.

Samo u noći nisu bili udobni. Sa svakom sijenom su se sjećali Krampusa te približavali roditeljima. Dora je samo mislila da Krampus i Djed Mraz postoje i svaku noć se molila Bogu da je daje moć bude dobra pa nije nikada bila drukčija da su ljudi koji je upoznala znali da je ona osoba stvarna unutra i van.