Zadatak 2., str. 20: Vesna Runac Marjanović, Andrea Škribulja i Sanja Župa. (2013/2007). Sretni Koraci: Radna bilježnica za treći razred osnovne škole, 7. izdanje. Glavna urednica: Petra Stipaničev Glamuzina. Zagreb: Profil International.
*****
Zovem se Sami. Stanujem na nebu. Letim.
Sva bića su moji prijatelji. Putujem kako želim.
Igram se oko svijeta. Nije samo ja, ali moji roditelji, sestre, bratovi, tete i svi još koja je moja obitelj, zajedno letimo ili sami, ali volimo društvo.
Nismo naučili kako letjeti, samo mislimo - tu, ovdje - i to je to. Osjećamo se i transformiramo. Ne se gledamo jer ne možemo umrti, već postojimo.
Kad smo ljuti na zemlji, pretvorimo tornado, ali ispod mora, cunami. Zato što ljudi i životinja nas plaše, ali ipak ne nas primijete ako bismo spavali. Ne nas ni vole u hladnoj temperaturi ni ne baš u vrućini. Mornari nas pitaju da idemo brže, ali istodobno nas psuju cijelu oluju. Uvijek je kao to.
Ne ni trebamo ništa nositi ni riješiti. Nismo ni gladni ni umorni. Znamo sve tajne pa dijelimo državu po državu, možda to objasni zašto nekoliko ljudi nerviraju oko nasa. Dršću dok nije intenzivne ekspresije na njihovim licima. Šutimo pa slušamo njihova srca. Bježimo jer plašimo.
Uništimo što je krhko ili krhke stvari nas odole i još ostaju.
Ne napravimo stvari jer nemamo ni ruke ni želju ni mozge.
Živim kao zrak, ali nismo zrak i zrak nije nas.
Anđeli nisu nas ni avioni, ali letimo nebom.
Znaš li tko su mi?
Kažeš vjetar, da?
Ciao!
Bog!
Thursday, February 25, 2016
Zašto Lovro voli biti golman?
Zadatak 2., str. 19: Vesna Runac Marjanović, Andrea Škribulja i Sanja Župa. (2013/2007). Sretni Koraci: Radna bilježnica za treći razred osnovne škole, 7. izdanje. Glavna urednica: Petra Stipaničev Glamuzina. Zagreb: Profil International.
*****
Kad je imao šest godina, Lovro je volio gledati sportske programe na televiziji, osobito vaterpolo. Maštao je da bude golman jer se taj igrač činio imati najbolju zabavu u vodi.
Svako jutro dok je imao osam godina je plivao sȃm i rekao mami i tati da jedan dan on će biti golman. Ponosni su bili na njega jer se stalno trudio poboljšati, ipak nisu imali puno novca pa su uštedjeli malo po malo da bi mogao u budućnosti trenirati u klub.
U to vrijeme je kumar Đak živio u Njemačkoj. Ponekad je prve godine čuo o Lovrom sanu, ali nije razmislio ništa o tome do nekoliko mjeseca poslije. Jako je bio impresivan na njegovoj privrženosti da mu je željeo dati priliku za san. Dogovorio se s Lovrim roditeljima o novcu pa jedva čekaju rođenski tulum da vide Lovrovo lice.
„Misliš ti da možeš biti golman?" pitala ga je Lovrova majka.
„Sigurno jesam."
„Možeš trening u noći cijelom tjednom i ujutro subotom?" rekao ga je Lovrov tata.
„Svaki dan!"
„Misliš li da ćeš jedan dan biti dosadan?" pitao ga je Đak.
„Nikada neću!"
Jako uzbuđen je bio Lovro u klubu da uvijek ispred njega je bio cilj biti golman da ne bi to obrađivao godinu za godinom dok nije bio samo san, oko sedam godina poslije se ostvario. U to vrijeme je imao 15 godina na statusom mlađi junior pa se igrao deset utakmice kao golman, čak i da ga je klub priznao kao najbolji vratar na sezonu.
To se ponosi s njim jer je dao puno od sebe imati uspjeh pa ove godine, na statusom junior, izrazio je želju konkurirati na Olimpijske igre. Velik uzor mu je vaterpolist Josip Pavić koji ga utječe trenira na dane kad su teški, ali ne zna ako njegove vještine su na visokom nivou za HAVK Mladost i to želi.
Međutim, problem je uvijek bio novac. Veći je postao njegovi san da njegova majka je pekla mufine i druge slatkiše prodati drugima. Svi u kvartu su kupili i oni su imali prijatelje koji su kupili pa jedan dan je bio Lovro na televiziji i puno novca su imali da bi mogao slijediti ambiciju biti profesionalan sportaš.
Ali zašto Lovro voli biti golman? Na intervjuima je rekao da vaterpolo je bio društveni događaj i tako to je sport ga zanima.
"Prvo, moji roditelji su mi najivali. Zatim, moj kumar Đak, poslije moj trener Vlad, moji prijatelji i sada svi u Hrvatskoj! To je najbolji osjećaj!"
„Misliš li da ćeš opet pobjediti zlatnu medalju?" pitao ga je novinar.
„Sigurno jesam!"
*****
Kad je imao šest godina, Lovro je volio gledati sportske programe na televiziji, osobito vaterpolo. Maštao je da bude golman jer se taj igrač činio imati najbolju zabavu u vodi.
Svako jutro dok je imao osam godina je plivao sȃm i rekao mami i tati da jedan dan on će biti golman. Ponosni su bili na njega jer se stalno trudio poboljšati, ipak nisu imali puno novca pa su uštedjeli malo po malo da bi mogao u budućnosti trenirati u klub.
U to vrijeme je kumar Đak živio u Njemačkoj. Ponekad je prve godine čuo o Lovrom sanu, ali nije razmislio ništa o tome do nekoliko mjeseca poslije. Jako je bio impresivan na njegovoj privrženosti da mu je željeo dati priliku za san. Dogovorio se s Lovrim roditeljima o novcu pa jedva čekaju rođenski tulum da vide Lovrovo lice.
„Misliš ti da možeš biti golman?" pitala ga je Lovrova majka.
„Sigurno jesam."
„Možeš trening u noći cijelom tjednom i ujutro subotom?" rekao ga je Lovrov tata.
„Svaki dan!"
„Misliš li da ćeš jedan dan biti dosadan?" pitao ga je Đak.
„Nikada neću!"
Jako uzbuđen je bio Lovro u klubu da uvijek ispred njega je bio cilj biti golman da ne bi to obrađivao godinu za godinom dok nije bio samo san, oko sedam godina poslije se ostvario. U to vrijeme je imao 15 godina na statusom mlađi junior pa se igrao deset utakmice kao golman, čak i da ga je klub priznao kao najbolji vratar na sezonu.
To se ponosi s njim jer je dao puno od sebe imati uspjeh pa ove godine, na statusom junior, izrazio je želju konkurirati na Olimpijske igre. Velik uzor mu je vaterpolist Josip Pavić koji ga utječe trenira na dane kad su teški, ali ne zna ako njegove vještine su na visokom nivou za HAVK Mladost i to želi.
Međutim, problem je uvijek bio novac. Veći je postao njegovi san da njegova majka je pekla mufine i druge slatkiše prodati drugima. Svi u kvartu su kupili i oni su imali prijatelje koji su kupili pa jedan dan je bio Lovro na televiziji i puno novca su imali da bi mogao slijediti ambiciju biti profesionalan sportaš.
Ali zašto Lovro voli biti golman? Na intervjuima je rekao da vaterpolo je bio društveni događaj i tako to je sport ga zanima.
"Prvo, moji roditelji su mi najivali. Zatim, moj kumar Đak, poslije moj trener Vlad, moji prijatelji i sada svi u Hrvatskoj! To je najbolji osjećaj!"
„Misliš li da ćeš opet pobjediti zlatnu medalju?" pitao ga je novinar.
„Sigurno jesam!"
Saturday, February 20, 2016
Epitaf: Gospodin Svjetsko
Zadatak 3., str. 17: Vesna Runac Marjanović, Andrea Škribulja i Sanja Župa. (2013/2007). Sretni Koraci: Radna bilježnica za treći razred osnovne škole, 7. izdanje. Glavna urednica: Petra Stipaničev Glamuzina. Zagreb: Profil International.
*****
Gospodin Svjetsko je bio jednostavan čovjek. Volio je rajkiju i nogomet.
Nažalost, ova godina on je bio udovac. Uvijek kad bi čuo cvrčci pjevaju, sjećao bi se žene.
Da ne bi plakao, svaku noć bi pisao ženi pisma. Ona za njega je bila velika tema. Kad bi napisao, izgorio bi ih u kaminu dok se osjećao mirno.
Uz kamin je bila stara svjetiljka koja oni su kupili zajedno za stan na vrhu stube u kući njegovih roditelja. Jako se joj sviđala da su je uzeli s njima na selidbu u selo.
Svako jutro ona bi na kuhinjskom stolu stavila jabuke. On ih nije volio, ipak bi svi stolovi nakon njezine smrti imali vrste jabuka - crvene, zelene i đute. Svagdje bi išao oko kuće, podsjetili bi ga se njezinog mirisa.
Za nekoliko mjeseca njegov jad je bio previše, ali uvijek su njihovi psi bili s njom. Stalno su mu se smetali za hranu da ne bi mogao ostati u krevet, istodobno su dali ga komfor. Uz njega su spavali, sjedili i šetali.
Ovaj tjedan je on umro. Jasniji su oblaci sada jer su oni ponovo sjedine na nebu. Zato što je ovo svečanost, da oni opet imaju veselost. Pljeskaj za njih!
*****
Gospodin Svjetsko je bio jednostavan čovjek. Volio je rajkiju i nogomet.
Nažalost, ova godina on je bio udovac. Uvijek kad bi čuo cvrčci pjevaju, sjećao bi se žene.
Da ne bi plakao, svaku noć bi pisao ženi pisma. Ona za njega je bila velika tema. Kad bi napisao, izgorio bi ih u kaminu dok se osjećao mirno.
Uz kamin je bila stara svjetiljka koja oni su kupili zajedno za stan na vrhu stube u kući njegovih roditelja. Jako se joj sviđala da su je uzeli s njima na selidbu u selo.
Svako jutro ona bi na kuhinjskom stolu stavila jabuke. On ih nije volio, ipak bi svi stolovi nakon njezine smrti imali vrste jabuka - crvene, zelene i đute. Svagdje bi išao oko kuće, podsjetili bi ga se njezinog mirisa.
Za nekoliko mjeseca njegov jad je bio previše, ali uvijek su njihovi psi bili s njom. Stalno su mu se smetali za hranu da ne bi mogao ostati u krevet, istodobno su dali ga komfor. Uz njega su spavali, sjedili i šetali.
Ovaj tjedan je on umro. Jasniji su oblaci sada jer su oni ponovo sjedine na nebu. Zato što je ovo svečanost, da oni opet imaju veselost. Pljeskaj za njih!
Friday, February 19, 2016
"razgovor sa zubarom"
Zadatak 2., str. 12: Vesna Runac Marjanović, Andrea Škribulja i Sanja Župa. (2013/2007). Sretni Koraci: Radna bilježnica za treći razred osnovne škole, 7. izdanje. Glavna urednica: Petra Stipaničev Glamuzina. Zagreb: Profil International.
*****
Gledaš svoj najomiljen program na televiziji koji je danas počeo novu sezonu. Uz tebe na kauču je pola velikog sendviča sa šunkom, majonezom, paprikom, puretinom, rajčicom, kupusom, kukuruzom, krastavcom i lukom. Piješ Karlovačko, uzmeš kokice i jedeš zajedno sa sendvičom pa puno hrana ide na svoju majicu, na kauču i na podu. Danas te ne briga da je oko tebe sve neuredno, subota je i na večeru će naći s prijateljima i prijateljicama na stadiumu gledati najveću utakmicu sezone.
Zvoni svoj mobitel. „Halo?”
„Rudi je. Idi sad.”
„Pa zašto?”
„Imam veliku komplikaciju.”
„Ma da, uvijek. Zašto ne pitaš Grifo?”
„Išao je s obitelji u Karlovcu, ali nema veze - Idi!”
Gledaš na televiziji da se glavni lik udari neko koje ime ne znaš pa svi fokus je tu. Rasijano gutaš pivo da podgrijuješ glasno. Još jedan udarac i novi lik leži na ulici.
„Wowja!” Malo kašlješ i osmjeheneš se, ipak zaboraviš telefonu!
Ljut je svoj šef sada. „Halo, halo?! Što li radiš? Idi, idi! Ne smijem se!”
Sjećaš ga se. „Pusti me na miru!”
„Nemojte, pogrešio sam pa ne znam kako riješiti problem, ipak je puno krva. Još jedan sat i rajski plin će biti opasan nastaviti. Požuri se!”
„Okej, okej, sad ću ići.”
I to je to. Ideš u uredu, riješiš problem, vratiš se kući i zaspiš dok je vrijeme da obučeš za veliku noć.
*****
Gledaš svoj najomiljen program na televiziji koji je danas počeo novu sezonu. Uz tebe na kauču je pola velikog sendviča sa šunkom, majonezom, paprikom, puretinom, rajčicom, kupusom, kukuruzom, krastavcom i lukom. Piješ Karlovačko, uzmeš kokice i jedeš zajedno sa sendvičom pa puno hrana ide na svoju majicu, na kauču i na podu. Danas te ne briga da je oko tebe sve neuredno, subota je i na večeru će naći s prijateljima i prijateljicama na stadiumu gledati najveću utakmicu sezone.
Zvoni svoj mobitel. „Halo?”
„Rudi je. Idi sad.”
„Pa zašto?”
„Imam veliku komplikaciju.”
„Ma da, uvijek. Zašto ne pitaš Grifo?”
„Išao je s obitelji u Karlovcu, ali nema veze - Idi!”
Gledaš na televiziji da se glavni lik udari neko koje ime ne znaš pa svi fokus je tu. Rasijano gutaš pivo da podgrijuješ glasno. Još jedan udarac i novi lik leži na ulici.
„Wowja!” Malo kašlješ i osmjeheneš se, ipak zaboraviš telefonu!
Ljut je svoj šef sada. „Halo, halo?! Što li radiš? Idi, idi! Ne smijem se!”
Sjećaš ga se. „Pusti me na miru!”
„Nemojte, pogrešio sam pa ne znam kako riješiti problem, ipak je puno krva. Još jedan sat i rajski plin će biti opasan nastaviti. Požuri se!”
„Okej, okej, sad ću ići.”
I to je to. Ideš u uredu, riješiš problem, vratiš se kući i zaspiš dok je vrijeme da obučeš za veliku noć.
"kraljica ptica"
 |
| Sretna Meštrović (2015), Dnevnik mrava Radosava (Zagreb: Algoritam), str. 65. |
Vratila su se djeca kućici, pojela posebno jelo i zaspala. Ujutro su blizu kućice družila. Odjednom se pojavila duga dok nisu sivi oblaci na nebu. Sjećala su se djeca da irski vilenjaci prikupe zlato. Bez pomoća će ih zarobiti ispod zemlje i više ih neće vidjeti sunce. Zapitala su svoja srca da će ih kraljica ptica opet doći po njih. U trenu su bili irski viljenjaci oko u oči s kraljicom pticom, skoro su postali kameni i nestali su. Sjajnije je bilo sa svima kad su stojili, djeca, kraljica ptica i njezine prijateljice koje je uvijek slijede gdje god ide. Oko njihovih vratovima ptice su nosile ogrlice u oblicima mačka. Djeca su se smješala.
Nisu bile ptice ljute kad su se one i djeca zajedno gledale. Međutim su djeca postala mačke.
Kao mačke su djeca otišla loviti miševe u šumi. Poslije su spavala ispod stabala. Oko ponoća su vještice poletjele na nebu i viknule kad su došle kroz stabla. Jako su bile glasne da su probudile djecu. Djeca su bojala jer su čula da vještice koriste mačke za crnu čarobnju. Mijaukala su kraljeci ptici da će se ih čula. Preblizu su ih vještice uhvatile dok je stigla kraljeca ptica, skoro su ostarjele i nestale su. Prema djeci je okrenula kraljeca ptica s prijateljicama.
Prije su otišle iza zemlje poletjele oko djece. I tako su i djeca postala djeca.
Svaki dan su djeca imala nove avanture, ali s pticama nema još dok su poznala druge čarobnje prijateljice. Jako su bila sretna da na srcima su djeca ostala zauvijek!
Monday, February 15, 2016
"KUĆNA ČUDOVIŠTE"
Knjiga
Vesna Runac Marjanović, Andrea Škribulja i Sanja Župa. (2013/2007). Sretni Koraci: Radna bilježnica za treći razred osnovne škole, 7. izdanje. Glavna urednica: Petra Stipaničev Glamuzina. Zagreb: Profil International.
Likovi
Zvjerko, Tužo, Brbljo
Zadatak
„...Na svoj način opiši Zvjerkom prijatelje (što rade, kako izgledaju, gdje žive, kako ih se možemo osloboditi)...Pri opisu ti mogu pomoći riječi iz prvoga zadatka.”
Naslov, likovi i zadatak 2.: str. 10.
****************************************************************************************************************************
Zvjerko, Tužo i Brbljo su najbolji prijatelji pa se živu u trima kućama na kutu maloga kvata. Zvjerkova kuća je crvena, Tužova plava i Brbljova đuta. Ispred njegovih vrtovi okruži ulica zbog livade iza kuća gdje svaki dan se igraju rat.
Obično je da Tužo ne pobijedi jer nije najjači ni najpametniji. Brbljo je pametniji i viši od njih, a Zvjerko jači i brži, zato Tužo uvijek tužaka da je premalen, premršav i prespor.
„Ne budi tužibaba!” rekli bi Zvjerko i Brbljo.
„Otpusti me!" odgovorio bi Tužo koji uvijek bi plakao na kraju igre.
Brbljovi roditelji su stavili ispred malog jezera stol koji se Zvjerko, Tužo i Brbljo često koriste kao tvrđava pa je nered dok se Tužu sviđa urednost. Dok je Tužo slušao Brbljo mu objasni zašto vitez mora biti na zemlju borbiti čudovišta, nije on bio sretan pa želi biti kraj koji sjedi u ormaru uz jezero, ali samo Zvjerko ili Brbljo odluči tu ulogu jer su stariji od njega.
„To nije pravično!” zavikao bi Tužo.
„Nismo u istom razredu!" ismijao bi Brbljo.
„Mi smo peti, ti si treči!” izrugao bi Zvjerko.
Nekoliko dana poslije svi su brbljali o čemu će raditi riješiti Tužov problem jer nisu Zvjerko ni Brbljo željeli prigovarati kao Tužo, za deset godina - pa osam - su bili prijatelji i Tužo nije ništa bio zadovljan s njima. Odlučili su staviti čvrste velike papire ispod stola i oko nogama, a gore su napravili toranj. Kad je vidio rezultat, Tužo je bio sretan, ali još je željeo osvetu.
Jednom se uhvatio Tužo zmije, paukove i miševe pa ih je stavio ispod stola. Pospremio se sve da Zvjerko i Brbljo ne bi ništa znali, očekivao je da oni bi pogriješili zrakove životinja za njega, ali zaboravio je da oni studiraju biologiju u školi.
Na taj dan ih je poslao poruku da ide u livadu malo ranije od njih, ali ih je čekao s kamerom u stablu. Nekoliko minuta poslije su se Zvjerko i Brbljo obukli kostime, ali blizu su bili stola, manje sigurniji su osječali da sve je u redu.
„Tužo, što radiš?” pitao je Brbljo.
Tužo nije odgovarao zbog bi znali gdje saskriva. Ostajao je tih.
„Da, Tužo, čine se čudno ovjde.” rekao je Zvjerko.
Brbljo je zgrabio granu i signirao Zvjerko da ide blizu njega. Stajali su iza stola gdje Tužo nije mogao ih vidjeti.
S pristima je Brblo rekao Zvjerko - jedan, dva - i podišao papir iz zemlje. Jedan miš se požurio jako brzo, a nakon toga su noge pauka malo izvirile. Hrabriji je bio Brblo kad se pognuo i više podišao papir pa blizu je pao kad je mala zmija gmizala prebrzo, ali u trenutak prije toga je bila nepokretna i mislio je da ju je umrla!
Poslije oko 10-15 minuta bio je Tužo dosadan pa se vratio u zemlji. Iza stabla Zvjerko i Brbljo su skočili i zavikuli „PAUK!” Jako je Tužo plašio da je pao i plakao dok Zvjerko i Brblo su mu se smijali. Opet je trčao Tužo u kući, a kad su mu roditelji pitali zašto suze su na njegovoj lici, odgovorio je „Neću, neću, nisam ja dijete!”
Pa svakom jutrom što je dogodilo dan prije nisu se sječali nijedan prijatelj. Zbog toga svaki dan su zajedno otišli Zvjerko, Brbljo i Tužo u školi, a nisu Zvjerko ni Brbljo nikada razumjeli zašto je bio Tužo uvijek tužan i on je isto zaboravio!
Vesna Runac Marjanović, Andrea Škribulja i Sanja Župa. (2013/2007). Sretni Koraci: Radna bilježnica za treći razred osnovne škole, 7. izdanje. Glavna urednica: Petra Stipaničev Glamuzina. Zagreb: Profil International.
Likovi
Zvjerko, Tužo, Brbljo
Zadatak
„...Na svoj način opiši Zvjerkom prijatelje (što rade, kako izgledaju, gdje žive, kako ih se možemo osloboditi)...Pri opisu ti mogu pomoći riječi iz prvoga zadatka.”
Naslov, likovi i zadatak 2.: str. 10.
****************************************************************************************************************************
Zvjerko, Tužo i Brbljo su najbolji prijatelji pa se živu u trima kućama na kutu maloga kvata. Zvjerkova kuća je crvena, Tužova plava i Brbljova đuta. Ispred njegovih vrtovi okruži ulica zbog livade iza kuća gdje svaki dan se igraju rat.
Obično je da Tužo ne pobijedi jer nije najjači ni najpametniji. Brbljo je pametniji i viši od njih, a Zvjerko jači i brži, zato Tužo uvijek tužaka da je premalen, premršav i prespor.
„Ne budi tužibaba!” rekli bi Zvjerko i Brbljo.
„Otpusti me!" odgovorio bi Tužo koji uvijek bi plakao na kraju igre.
Brbljovi roditelji su stavili ispred malog jezera stol koji se Zvjerko, Tužo i Brbljo često koriste kao tvrđava pa je nered dok se Tužu sviđa urednost. Dok je Tužo slušao Brbljo mu objasni zašto vitez mora biti na zemlju borbiti čudovišta, nije on bio sretan pa želi biti kraj koji sjedi u ormaru uz jezero, ali samo Zvjerko ili Brbljo odluči tu ulogu jer su stariji od njega.
„To nije pravično!” zavikao bi Tužo.
„Nismo u istom razredu!" ismijao bi Brbljo.
„Mi smo peti, ti si treči!” izrugao bi Zvjerko.
Nekoliko dana poslije svi su brbljali o čemu će raditi riješiti Tužov problem jer nisu Zvjerko ni Brbljo željeli prigovarati kao Tužo, za deset godina - pa osam - su bili prijatelji i Tužo nije ništa bio zadovljan s njima. Odlučili su staviti čvrste velike papire ispod stola i oko nogama, a gore su napravili toranj. Kad je vidio rezultat, Tužo je bio sretan, ali još je željeo osvetu.
Jednom se uhvatio Tužo zmije, paukove i miševe pa ih je stavio ispod stola. Pospremio se sve da Zvjerko i Brbljo ne bi ništa znali, očekivao je da oni bi pogriješili zrakove životinja za njega, ali zaboravio je da oni studiraju biologiju u školi.
Na taj dan ih je poslao poruku da ide u livadu malo ranije od njih, ali ih je čekao s kamerom u stablu. Nekoliko minuta poslije su se Zvjerko i Brbljo obukli kostime, ali blizu su bili stola, manje sigurniji su osječali da sve je u redu.
„Tužo, što radiš?” pitao je Brbljo.
Tužo nije odgovarao zbog bi znali gdje saskriva. Ostajao je tih.
„Da, Tužo, čine se čudno ovjde.” rekao je Zvjerko.
Brbljo je zgrabio granu i signirao Zvjerko da ide blizu njega. Stajali su iza stola gdje Tužo nije mogao ih vidjeti.
S pristima je Brblo rekao Zvjerko - jedan, dva - i podišao papir iz zemlje. Jedan miš se požurio jako brzo, a nakon toga su noge pauka malo izvirile. Hrabriji je bio Brblo kad se pognuo i više podišao papir pa blizu je pao kad je mala zmija gmizala prebrzo, ali u trenutak prije toga je bila nepokretna i mislio je da ju je umrla!
Poslije oko 10-15 minuta bio je Tužo dosadan pa se vratio u zemlji. Iza stabla Zvjerko i Brbljo su skočili i zavikuli „PAUK!” Jako je Tužo plašio da je pao i plakao dok Zvjerko i Brblo su mu se smijali. Opet je trčao Tužo u kući, a kad su mu roditelji pitali zašto suze su na njegovoj lici, odgovorio je „Neću, neću, nisam ja dijete!”
Pa svakom jutrom što je dogodilo dan prije nisu se sječali nijedan prijatelj. Zbog toga svaki dan su zajedno otišli Zvjerko, Brbljo i Tužo u školi, a nisu Zvjerko ni Brbljo nikada razumjeli zašto je bio Tužo uvijek tužan i on je isto zaboravio!
Saturday, February 13, 2016
Just to explain the current aim of this blog which is the mastery of Croatian writing...
I will include a translation of this in Croatian, but for that I really want to have a corrected version. (See below the following text for images of the work-in-progress based on the current strategy.) Since it's easier for now to lay things out in English, here goes:
Where I started from:
I have been studying Croatian for just over four years, but my production is still poor. By production, I mean the application of theory which refers to the recognition of grammar function, as well as being able to name its grammatical constituents.
Obviously, I still have a lot to learn with regard to theory. Production, however, requires not only an intuitive grasp of grammar (especially with a language like Croatian where context is central and, as my tutor Borna K. recently explained, when sentence structure "favors complexity"), but also coherence (also thanks to my tutor Borna K.) which is the ability to think like a native speaker which means knowing their idioms, manner of articulation and so on.
Where I am:
While Croatians can, in general, understand what I'm saying in Croatian - and I can often follow and participate in conversations - being understood and actually communicating are different things (just as grammar for writing and conversational grammar are different but related skill sets). What I really need to learn, however, are reading and writing strategies from the earliest levels - and that means learning Croatian like children in terms of understanding how to read a text and what you're thinking about when you write; that's actually how I started to improve my reading, by working with children's books until I became comfortable with the more basic grammar forms.
However, as my most recent experiences with Sretna Meštrović (2015)'s children's book Dnevnik mrava Radoslava, there are still some things at the lower levels that throw me off in terms of structure or chunks (technically referred to as collocation, thanks to Borna K.). I am really not one of those people who can just easily pick up a language and use it correctly, but, more, it's not enough for me to just get by in Croatian; I want to be fluent which requires understanding the language at the level of a native speaker even if I can never master it fully.
My still steady aim:
Ambition alone doesn't get you anywhere; you have to work for it. For this reason I'm always looking for another way to strategize my Croatian learning. My hope is that one day I will find something that clicks or, better yet, I will meet the right Croatian at the right time and place that everything comes together and I forget when I stopped making so many mistakes.
And, yes, it's also important that I learn to speak as well or nearly as well as a native. It's a thing called melody; and sound, whether you're aware of it or not, plays a role in good writing.
The current strategy:
There are are four or five levels depending on whether or not you count the base level; and, yes, the process is very slow but necessary. So the base level is writing a Croatian text (production), then Borna K. marks the printout for errors (expert), after which I listen to his corrections and write the corrected text by hand (social learning, ear training and repetition), rewrite the errors and their correct forms and explain the mistakes (repetition and metacognitive drill), edit the original text (cognitive drill), and finally rewrite the corrected text by hand (physical drill).
Theoretically, then, there should be significant improvement in my production over time. The idea is that as I become more aware of the mistakes I'm making with my own writing, I should begin to intuitively recognize proper forms. Then, once I've mastered the grammar well enough that I'm writing with few to no mistakes, the next step is coherence which requires training to think along the lines of a native speaker - but one step at a time!
Where I started from:
I have been studying Croatian for just over four years, but my production is still poor. By production, I mean the application of theory which refers to the recognition of grammar function, as well as being able to name its grammatical constituents.
Obviously, I still have a lot to learn with regard to theory. Production, however, requires not only an intuitive grasp of grammar (especially with a language like Croatian where context is central and, as my tutor Borna K. recently explained, when sentence structure "favors complexity"), but also coherence (also thanks to my tutor Borna K.) which is the ability to think like a native speaker which means knowing their idioms, manner of articulation and so on.
Where I am:
While Croatians can, in general, understand what I'm saying in Croatian - and I can often follow and participate in conversations - being understood and actually communicating are different things (just as grammar for writing and conversational grammar are different but related skill sets). What I really need to learn, however, are reading and writing strategies from the earliest levels - and that means learning Croatian like children in terms of understanding how to read a text and what you're thinking about when you write; that's actually how I started to improve my reading, by working with children's books until I became comfortable with the more basic grammar forms.
However, as my most recent experiences with Sretna Meštrović (2015)'s children's book Dnevnik mrava Radoslava, there are still some things at the lower levels that throw me off in terms of structure or chunks (technically referred to as collocation, thanks to Borna K.). I am really not one of those people who can just easily pick up a language and use it correctly, but, more, it's not enough for me to just get by in Croatian; I want to be fluent which requires understanding the language at the level of a native speaker even if I can never master it fully.
My still steady aim:
Ambition alone doesn't get you anywhere; you have to work for it. For this reason I'm always looking for another way to strategize my Croatian learning. My hope is that one day I will find something that clicks or, better yet, I will meet the right Croatian at the right time and place that everything comes together and I forget when I stopped making so many mistakes.
And, yes, it's also important that I learn to speak as well or nearly as well as a native. It's a thing called melody; and sound, whether you're aware of it or not, plays a role in good writing.
The current strategy:
There are are four or five levels depending on whether or not you count the base level; and, yes, the process is very slow but necessary. So the base level is writing a Croatian text (production), then Borna K. marks the printout for errors (expert), after which I listen to his corrections and write the corrected text by hand (social learning, ear training and repetition), rewrite the errors and their correct forms and explain the mistakes (repetition and metacognitive drill), edit the original text (cognitive drill), and finally rewrite the corrected text by hand (physical drill).
Theoretically, then, there should be significant improvement in my production over time. The idea is that as I become more aware of the mistakes I'm making with my own writing, I should begin to intuitively recognize proper forms. Then, once I've mastered the grammar well enough that I'm writing with few to no mistakes, the next step is coherence which requires training to think along the lines of a native speaker - but one step at a time!
 | |||
|
 |
| Strategy work from para. 4 of "Rupa." Borna K. tells me step by step what to correct and I write the corrected version of the text. Then I rewrite the errors and the corrections of those errors, and he tells me why they're errors or confirms them and I write the explanations. |
 |
| More from para. 4 of "Rupa." The work of identifying errors continues. |
 |
| The last from para. 4 of "Rupa." The work of identifying errors continues. |
Friday, February 12, 2016
Tko sam ja?
Zašto li želiš znati tko sam ja? Možda je bolje da pitaš - Što si ti? - pa ne mislim da riječ postoje koja me odgovori, ali nema veza.
Što ne razumijem je dok tvoji prijatelji su moji roditelji Veći i Manja, često bi me zvala Starija pa smo rodile istog dana zato izgledamo iste, ali nemamo iste osobnosti. Sjećaš li da ona je pjevačica opere i plivačica 200m, a ja naroda i 400m?
Joj! Svaki dan čujem da je ona brža od mene - Mlađa, požuri se, Starija je već spremila! - pa ne volim školu. Nije važno što radim, profesorica treba me viknuti - Probaj! Slušaj! Idi! - pa ne spavam dobro. Ipak je Starija studentica koja je najmarljivija, najpopularnija i najuspješnjia.
Ne, ne! Nisam ljubormorna od nje. Puno družimo da nije važno o čemu razgovaramo, uvijek zabavljamo, a svaku noć držamo ruke i pričamo. Ona mi je najbolja sestra na svijetu!
Ali, ako se činim tužna pa u jesen će Starija studirati na fakultetu dok nađem posao. Briga me se da bi imale malo vremena zajedno kad se preseli u studentskom domu. Zbog zna da mi ju je jako važna, stalno me ređe - Dok ne znam koliko dugo bih trebala učiti, sigurno ćemo često ići na kavu - pa ne sviđa mi se kava.
I sve gore i gore jer ovo ljeto će biti ona mjesec s dečkom u Italiji, a još jedan mjesec morat ću biti bez nju pa budem planinarila sa svojim prijateljima u Makedoniji. Prošlog ljeta, kad smo sve planirale, nisam ja očekivala kako brzo bi išlo vrijeme, samo jučer je osjećala kao prvi dan akademske godine, ipak kraj je u dvama danima.
Da, čaj bi bio dobar, hvala. Samo ne znam kako mogu te odgovoriti o pitanju - Tko si ti? - jer je preveliko pitanje i nemam vremena puno filozifirati. Možda pitaš li Stariju, ona dođe i jako je pametnija od mene. Sviđaš li moja sestra?
Što ne razumijem je dok tvoji prijatelji su moji roditelji Veći i Manja, često bi me zvala Starija pa smo rodile istog dana zato izgledamo iste, ali nemamo iste osobnosti. Sjećaš li da ona je pjevačica opere i plivačica 200m, a ja naroda i 400m?
Joj! Svaki dan čujem da je ona brža od mene - Mlađa, požuri se, Starija je već spremila! - pa ne volim školu. Nije važno što radim, profesorica treba me viknuti - Probaj! Slušaj! Idi! - pa ne spavam dobro. Ipak je Starija studentica koja je najmarljivija, najpopularnija i najuspješnjia.
Ne, ne! Nisam ljubormorna od nje. Puno družimo da nije važno o čemu razgovaramo, uvijek zabavljamo, a svaku noć držamo ruke i pričamo. Ona mi je najbolja sestra na svijetu!
Ali, ako se činim tužna pa u jesen će Starija studirati na fakultetu dok nađem posao. Briga me se da bi imale malo vremena zajedno kad se preseli u studentskom domu. Zbog zna da mi ju je jako važna, stalno me ređe - Dok ne znam koliko dugo bih trebala učiti, sigurno ćemo često ići na kavu - pa ne sviđa mi se kava.
I sve gore i gore jer ovo ljeto će biti ona mjesec s dečkom u Italiji, a još jedan mjesec morat ću biti bez nju pa budem planinarila sa svojim prijateljima u Makedoniji. Prošlog ljeta, kad smo sve planirale, nisam ja očekivala kako brzo bi išlo vrijeme, samo jučer je osjećala kao prvi dan akademske godine, ipak kraj je u dvama danima.
Da, čaj bi bio dobar, hvala. Samo ne znam kako mogu te odgovoriti o pitanju - Tko si ti? - jer je preveliko pitanje i nemam vremena puno filozifirati. Možda pitaš li Stariju, ona dođe i jako je pametnija od mene. Sviđaš li moja sestra?
Thursday, February 11, 2016
Rupa
Mračna je rupa. Iznad te, prljave ruke.
Jedna premjesti, prsti na rubu. Druga pali šibicu, crni su nokti i pritisnu u blato. Težina naprijed, svijetlo uđe rupu, a dalje je dublja mračna i tišina.
Oči žmire i lijeva šaka uze težinu, grlo u rupi, prsa iza ruba, a glava prema šibici i vručina je. Nos pomiriše staru zemlju i kašlje čovjek, u taj trenutak poznaje da živ, da je ga i tijelo jedno biće. Poznaje da mu je hladno.
Kad je nebo plakao nije osjetio i blato je prodirao i sušio kožu i kosu, zato je majica mokra, ali ne objašne zašto je u dronjkama dok noge hlača su izgubile. Zabrinut ga je i sjedi, jedna ruka na glavi, druga na koljenu. Boli ga oči i zatvori ih, zubi otvore uste i na jeziku okusi krv.
Viče i povrati, čuje režanje i zamrzne. Nijedna stvar osjeća stvarno, misli da sanja i zna biti budan. Polako diše, jedan veliki duh od želudca i glava pliva. Ruke stisnu zemlju i čvrst čeljust zbog jezika, pritisne on licu i jedan, dva, tri broji i malo po malo je sve jasnije.
>>Životinja nisam.<< pomisli se.
Želi nešto. >>Postojim ili ne, ja sam...Domagoj, a doma nisam.<<
Traži pitanje. >>Nisi doma!<<
Stoji, moli se i pričeka. Po sunce je kasno, mora se vratiti, ali kuda ne zna.
Noge ima kao duhove, s mislom idu jednu ispred druge dok trud ne treba. Samo ravno hoda, između stabljika kukuruza viša od njega.
Stane i mali vjetar pušti. Iza njega, ništa, a plavo nebo je sivlje nego prije, ne žuri se noć i dan ne ostaje.
Opet se krenuje i šeta gore na brdu gdje još se šire polje i dalja nego može ih vidjeti. Za koliko dugo još traje ne zna, samo su ga i njih, a sada je noć sve oklupi i umoran je.
Ispred njega je most nad rijeku i iza mosta šuma, ali staza nastavi tu prema stablima, znači da su ljudi koriste mora otvoriti na selu. Hladnije mu je, ali rizik treba i svjetla pojave oko 50m, 100m poslije je prva kuća i po 500m veliki most i selo koje poznaje.
Blizu je on doma i sve je nestalo, vrijeme i mjesto. Iz neba ponudi mjesec svijetlo.
U trenutak oči trepnu na mračnu. Rastigne ruke i osjeća ništa oko njih. Proba se podiđe, ali noge su zapele.
Okusi krv i blato, a zemlja mu je smrdljiva. Spontano poznaje da je tijelo dole nešto.
>>U rupi sam!<< viče se i poče gušiti.
>>Pomogni mi, molim Vas!<<.
A to je naglasio šaptom. Plače u tišini, zna da je samo Smrt koji će ga doći.
Jedna premjesti, prsti na rubu. Druga pali šibicu, crni su nokti i pritisnu u blato. Težina naprijed, svijetlo uđe rupu, a dalje je dublja mračna i tišina.
Oči žmire i lijeva šaka uze težinu, grlo u rupi, prsa iza ruba, a glava prema šibici i vručina je. Nos pomiriše staru zemlju i kašlje čovjek, u taj trenutak poznaje da živ, da je ga i tijelo jedno biće. Poznaje da mu je hladno.
Kad je nebo plakao nije osjetio i blato je prodirao i sušio kožu i kosu, zato je majica mokra, ali ne objašne zašto je u dronjkama dok noge hlača su izgubile. Zabrinut ga je i sjedi, jedna ruka na glavi, druga na koljenu. Boli ga oči i zatvori ih, zubi otvore uste i na jeziku okusi krv.
Viče i povrati, čuje režanje i zamrzne. Nijedna stvar osjeća stvarno, misli da sanja i zna biti budan. Polako diše, jedan veliki duh od želudca i glava pliva. Ruke stisnu zemlju i čvrst čeljust zbog jezika, pritisne on licu i jedan, dva, tri broji i malo po malo je sve jasnije.
>>Životinja nisam.<< pomisli se.
Želi nešto. >>Postojim ili ne, ja sam...Domagoj, a doma nisam.<<
Traži pitanje. >>Nisi doma!<<
Stoji, moli se i pričeka. Po sunce je kasno, mora se vratiti, ali kuda ne zna.
Noge ima kao duhove, s mislom idu jednu ispred druge dok trud ne treba. Samo ravno hoda, između stabljika kukuruza viša od njega.
Stane i mali vjetar pušti. Iza njega, ništa, a plavo nebo je sivlje nego prije, ne žuri se noć i dan ne ostaje.
Opet se krenuje i šeta gore na brdu gdje još se šire polje i dalja nego može ih vidjeti. Za koliko dugo još traje ne zna, samo su ga i njih, a sada je noć sve oklupi i umoran je.
Ispred njega je most nad rijeku i iza mosta šuma, ali staza nastavi tu prema stablima, znači da su ljudi koriste mora otvoriti na selu. Hladnije mu je, ali rizik treba i svjetla pojave oko 50m, 100m poslije je prva kuća i po 500m veliki most i selo koje poznaje.
Blizu je on doma i sve je nestalo, vrijeme i mjesto. Iz neba ponudi mjesec svijetlo.
U trenutak oči trepnu na mračnu. Rastigne ruke i osjeća ništa oko njih. Proba se podiđe, ali noge su zapele.
Okusi krv i blato, a zemlja mu je smrdljiva. Spontano poznaje da je tijelo dole nešto.
>>U rupi sam!<< viče se i poče gušiti.
>>Pomogni mi, molim Vas!<<.
A to je naglasio šaptom. Plače u tišini, zna da je samo Smrt koji će ga doći.
Tuesday, February 9, 2016
Dječak u šumi
Jedan dan je živio dječak u šumi. Kad je bio bebe roditelji su umrli po nesreću. Baka je bila starija i osamljena, a kad se vidjela unuka otvorilo je srce. Na njegovoj lici su bile oči njezinog muža.
Živjeli su u maloj kući prema stazi i pod stablima, deset minuta do jezera i slapa. Na vrtu baka je sadila kupuse, rajčice, krumpire, mrkve i celere. Vinove grožde su bile na velikoj terasi i na stablima jabuke, lukove i naranče.
Ponekad je imala kokoške i dale su joj jaja i meso kad su umrle, ali to je bio težak rad. Svaki dan njezine ruke su drhtale i gore godina po godinu. Malo po malo stol je mijenjao crven s krvom i zavoj ona je trebala previše.
Jako je voljela pjevati kad je otprala kuću i kuhala. Stare pjesme od djetinjstva i himna Bogu su se ispunile kuće, a Ivan je slušao i mogao po četiri godine sve pjevati.
Dok sȃm je zviždao i pjevušao, svaka noć je stajao ispred bake i dao svu moć iz srca i sva slatka svećanja su joj se vratila. Uvijek se osjećala kao djevojka kad ga je slušala, ali tijelo ju je podsjećalo da je dobivalo starije i starije.
Jedna noć je bila tako sretna da nije primijetila puno spontano znaja na grlu i lici ni da je počela uzdah. Uskoro se onesvijestila, a Ivanove oči su bile zatvorene. Pola sat poslije ju je vidio i žurio se prema njoj, a istodobno ona je otvorila oči i osmjehnula ga se.
Nakon toga je bila fragilna i prepospana da nije čula ništa što je rekao Ivan i mahala ga je otpustiti nju. Dok ju je pomagao u krevetu, cijela noć se brinuo o njoj. U jutro je odlučio da treba ići na selo i naći liječnika.
Do sela bi trebao hodati 25km, nisu imali auta ni susjede. Prije baka je probudila u 6h, skuhao joj je juhu i pripremio sendviče. S velike boce čaja je sve stavio na mali stol uz njezin krevet, a zatim ju je poljubio i išao s kišobrane.
Dok malo kiša je pala, uši su ga bole zbog velikog groma i bio mu je hladnije na početku jer nije doručkovao. Malo po malo je čuo zvukove prirodne, od njegovih čizma na zemlji, i kad za trenutak sunce je svijetlilo kroz visoke stable, znao je da nije bio sȃm i počeo pjevušati, a još dalje i glas je doprijeo oko njega, na zraku je podišio i njegovo srce je smiralo.
Osjećao se jak i brži je hodao i poslije na popodnu je vraćao s liječnikom autom. Liječnik je vidio baku i dala joj je lijek, a nakon uskoro je išao.
Sljedeći dan Ivan je željeo biti više vremena u šumi i svaki dan se molio Bogu kroz pjevanje sve što se nadao. Jedan dan je poznao ženu iz sela i oni su vjenčali prije njegove bake je umrla.
To je bio njezini zadni poklon za njega, da je držala život više vremena nego tijelo je željelo, a nakon njezinog smrta pjevao je danom po dan glasniji da može ga slušati na nebu. Danas, ako bi stišali, možete još slušati ga na zraku jer je sada njegov glas dio svašte.
Živjeli su u maloj kući prema stazi i pod stablima, deset minuta do jezera i slapa. Na vrtu baka je sadila kupuse, rajčice, krumpire, mrkve i celere. Vinove grožde su bile na velikoj terasi i na stablima jabuke, lukove i naranče.
Ponekad je imala kokoške i dale su joj jaja i meso kad su umrle, ali to je bio težak rad. Svaki dan njezine ruke su drhtale i gore godina po godinu. Malo po malo stol je mijenjao crven s krvom i zavoj ona je trebala previše.
Jako je voljela pjevati kad je otprala kuću i kuhala. Stare pjesme od djetinjstva i himna Bogu su se ispunile kuće, a Ivan je slušao i mogao po četiri godine sve pjevati.
Dok sȃm je zviždao i pjevušao, svaka noć je stajao ispred bake i dao svu moć iz srca i sva slatka svećanja su joj se vratila. Uvijek se osjećala kao djevojka kad ga je slušala, ali tijelo ju je podsjećalo da je dobivalo starije i starije.
Jedna noć je bila tako sretna da nije primijetila puno spontano znaja na grlu i lici ni da je počela uzdah. Uskoro se onesvijestila, a Ivanove oči su bile zatvorene. Pola sat poslije ju je vidio i žurio se prema njoj, a istodobno ona je otvorila oči i osmjehnula ga se.
Nakon toga je bila fragilna i prepospana da nije čula ništa što je rekao Ivan i mahala ga je otpustiti nju. Dok ju je pomagao u krevetu, cijela noć se brinuo o njoj. U jutro je odlučio da treba ići na selo i naći liječnika.
Do sela bi trebao hodati 25km, nisu imali auta ni susjede. Prije baka je probudila u 6h, skuhao joj je juhu i pripremio sendviče. S velike boce čaja je sve stavio na mali stol uz njezin krevet, a zatim ju je poljubio i išao s kišobrane.
Dok malo kiša je pala, uši su ga bole zbog velikog groma i bio mu je hladnije na početku jer nije doručkovao. Malo po malo je čuo zvukove prirodne, od njegovih čizma na zemlji, i kad za trenutak sunce je svijetlilo kroz visoke stable, znao je da nije bio sȃm i počeo pjevušati, a još dalje i glas je doprijeo oko njega, na zraku je podišio i njegovo srce je smiralo.
Osjećao se jak i brži je hodao i poslije na popodnu je vraćao s liječnikom autom. Liječnik je vidio baku i dala joj je lijek, a nakon uskoro je išao.
Sljedeći dan Ivan je željeo biti više vremena u šumi i svaki dan se molio Bogu kroz pjevanje sve što se nadao. Jedan dan je poznao ženu iz sela i oni su vjenčali prije njegove bake je umrla.
To je bio njezini zadni poklon za njega, da je držala život više vremena nego tijelo je željelo, a nakon njezinog smrta pjevao je danom po dan glasniji da može ga slušati na nebu. Danas, ako bi stišali, možete još slušati ga na zraku jer je sada njegov glas dio svašte.
Priča za laku noć
Jedna noć su živjele dvije male šminkerice. U istoj noći jedna nevina žena je hodala prema njihovoj kući.
"Dođi, dođi, želimo da budeš ljepota."
"Pa može."
Ona je ušla tu i sjedila na stolcu. Mama je upozorila da bi bila klaun ako ostaje, ali izgubljena starica nije se briga.
Sminkale su je, malo po malo. Na početku ruž za uste, zato gostica je osjećala udobnija.
"Uživam se," smijala se mama.
"Ne vidiš zrcalo!" rekla je seka.
Dvije šminkerice su imale namjeru, sretne su bile kad ju je postala mačkica. A srce, samo za sreću kad je izrazilo sunce.
Subscribe to:
Posts (Atom)