Rupa

Mračna je rupa. Iznad te, prljave ruke.

Jedna premjesti, prsti na rubu. Druga pali šibicu, crni su nokti i pritisnu u blato. Težina naprijed, svijetlo uđe rupu, a dalje je dublja mračna i tišina.

Oči žmire i lijeva šaka uze težinu, grlo u rupi, prsa iza ruba, a glava prema šibici i vručina je. Nos pomiriše staru zemlju i kašlje čovjek, u taj trenutak poznaje da živ, da je ga i tijelo jedno biće. Poznaje da mu je hladno.

Kad je nebo plakao nije osjetio i blato je prodirao i sušio kožu i kosu, zato je majica mokra, ali ne objašne zašto je u dronjkama dok noge hlača su izgubile. Zabrinut ga je i sjedi, jedna ruka na glavi, druga na koljenu. Boli ga oči i zatvori ih, zubi otvore uste i na jeziku okusi krv.

Viče i povrati, čuje režanje i zamrzne. Nijedna stvar osjeća stvarno, misli da sanja i zna biti budan. Polako diše, jedan veliki duh od želudca i glava pliva. Ruke stisnu zemlju i čvrst čeljust zbog jezika, pritisne on licu i jedan, dva, tri broji i malo po malo je sve jasnije.

>>Životinja nisam.<< pomisli se.

Želi nešto. >>Postojim ili ne, ja sam...Domagoj, a doma nisam.<<

Traži pitanje. >>Nisi doma!<<

Stoji, moli se i pričeka. Po sunce je kasno, mora se vratiti, ali kuda ne zna.

Noge ima kao duhove, s mislom idu jednu ispred druge dok trud ne treba. Samo ravno hoda, između stabljika kukuruza viša od njega.

Stane i mali vjetar pušti. Iza njega, ništa, a plavo nebo je sivlje nego prije, ne žuri se noć i dan ne ostaje.

Opet se krenuje i šeta gore na brdu gdje još se šire polje i dalja nego može ih vidjeti. Za koliko dugo još traje ne zna, samo su ga i njih, a sada je noć sve oklupi i umoran je.

Ispred njega je most nad rijeku i iza mosta šuma, ali staza nastavi tu prema stablima, znači da su ljudi koriste mora otvoriti na selu. Hladnije mu je, ali rizik treba i svjetla pojave oko 50m, 100m poslije je prva kuća i po 500m veliki most i selo koje poznaje.

Blizu je on doma i sve je nestalo, vrijeme i mjesto. Iz neba ponudi mjesec svijetlo.

U trenutak oči trepnu na mračnu. Rastigne ruke i osjeća ništa oko njih. Proba se podiđe, ali noge su zapele.

Okusi krv i blato, a zemlja mu je smrdljiva. Spontano poznaje da je tijelo dole nešto.

>>U rupi sam!<< viče se i poče gušiti.

>>Pomogni mi, molim Vas!<<.

A to je naglasio šaptom. Plače u tišini, zna da je samo Smrt koji će ga doći.