Škampić ne zna
kako je malo.
Pliva ispod kamenčića,
skriva u malim rupičicama
pa ga ne vidiš kad je ispred tebe.
Škampić ne poznaje
kakvo je malo.
Lovi protozoe,
planktone i morske mrvice
pa ne ostaje u tvojim mrežicama.
Škampić se ne gleda
da je ON malo.
Po nesreću umrio bi
u jezici veće ribe
pa ga ne briga što misliš o njemu.
Sunday, July 31, 2016
Saturday, July 30, 2016
Svaki utorak
Svježi pečen kruh, kad drkniš i još je toplo da misliš je mokar i nije! Kao ljudi, imaš bolje restorane što manje ljudi znaju pa je kvalitet bolji, možda najbolji, od drugih.
Ovaj kuhar u ovom restoranu zna kuhati. Po njemu hrana je život pa je presensitivan njegov jezik da poznaje ukusa. Samo on kuha specijalitete od kuće da je svaki utorak gužva od 16h do 19h pa ne treba dati još truda jer je sin od tate koji je bio sin od njegovog djeda, generacija po generaciju šest puta su kuhali u njegovom restoranu!
Stare i nove stvari možeš tu vidjeti jer on kuha tradicionalno i moderno. Tu hranu ne možeš jesti drugdje, čak i pak ne tražiš lagano. Trebaš znati netko ili hodaš puno kroz šumu jer je ovaj restoran uz planine i rijeku, oko 7km od rublja sela, samo 2km još dalje ako parkiraš u drvenom parkiralištu, iznad rijeke je tanak stari most.
Izgleda malo kao planine, ali gore restorana je kuharova kuća. Uskoro bi trebao naći ženu da njegove osjećaje praznosti promjenjuje. Problem mu je da ljudi ne često vidi njega, samo njegovu hranu.
"Fino FINO je" oni rekli, "Bolja hrana od svojih djeda i baka."
Na vagonima idu najstariji ljudi, na moćnosti unuka koji isti vole njegovu hranu. Međutim, ne sviđaju se besmobitela da moraju razgovarati sa svojim obiteljima.
Svaki utorak kuhar pita ljude što žele probati za jedno jelo po stol i svi promatraju pripremiti, tijekom dan on lovi svinje, patke, zmije, zečeve i jelene i uhvati velike ribe. Dva sata treba i oni jedan sve pojesti. Ništa ostaje.
300kn po stol plačaš i od 30 stolova odlučiš. Za druge dane dogovoriš: možeš za rođendan, godišnju brake i sl.
To je dobar život za obitelj ako možeš bez struje. Kuhar ima mlin, veliku vrt, sunce i knjižnicu. Ljudi jedu svjećom.
On traži posebnu ženu. Znaš li... ?
Ovaj kuhar u ovom restoranu zna kuhati. Po njemu hrana je život pa je presensitivan njegov jezik da poznaje ukusa. Samo on kuha specijalitete od kuće da je svaki utorak gužva od 16h do 19h pa ne treba dati još truda jer je sin od tate koji je bio sin od njegovog djeda, generacija po generaciju šest puta su kuhali u njegovom restoranu!
Stare i nove stvari možeš tu vidjeti jer on kuha tradicionalno i moderno. Tu hranu ne možeš jesti drugdje, čak i pak ne tražiš lagano. Trebaš znati netko ili hodaš puno kroz šumu jer je ovaj restoran uz planine i rijeku, oko 7km od rublja sela, samo 2km još dalje ako parkiraš u drvenom parkiralištu, iznad rijeke je tanak stari most.
Izgleda malo kao planine, ali gore restorana je kuharova kuća. Uskoro bi trebao naći ženu da njegove osjećaje praznosti promjenjuje. Problem mu je da ljudi ne često vidi njega, samo njegovu hranu.
"Fino FINO je" oni rekli, "Bolja hrana od svojih djeda i baka."
Na vagonima idu najstariji ljudi, na moćnosti unuka koji isti vole njegovu hranu. Međutim, ne sviđaju se besmobitela da moraju razgovarati sa svojim obiteljima.
Svaki utorak kuhar pita ljude što žele probati za jedno jelo po stol i svi promatraju pripremiti, tijekom dan on lovi svinje, patke, zmije, zečeve i jelene i uhvati velike ribe. Dva sata treba i oni jedan sve pojesti. Ništa ostaje.
300kn po stol plačaš i od 30 stolova odlučiš. Za druge dane dogovoriš: možeš za rođendan, godišnju brake i sl.
To je dobar život za obitelj ako možeš bez struje. Kuhar ima mlin, veliku vrt, sunce i knjižnicu. Ljudi jedu svjećom.
On traži posebnu ženu. Znaš li... ?
Friday, July 29, 2016
Ivancheesepizza
Ivancheesepizza je žena koja živi svoj život kako želi. Ne briga je ništa kad šeta kroz ulicu pa daje izazov vozačima imati nesreću s njom.
Nije ona baš lijepa, ali kad je bila mlada, njezini roditelji su joj rekli da može njezin život na svoj način, ne postoji nitko koji zna bolji od nje o njezinom životu. Sve njezinog života živjela je kao iznimka.
Možda jer je Ivancheesepizza pjevala s anđelima da su ju čuvala. Pametna je, istodobno prenevina o životu i ljudima jer nije imala ni susjede ni učitelje čak ni prijatelje. Zato što svaka njezina životska pravila bi mogla raditi za nju.
Ima 27 godina i još živi kod kuće. Stariji su njezini roditelji koji imaju 80-ih pa su slabiji, ne dobro čuju i brinuli o njoj. Malo po malo im se Ivancheesepizza čini kao anđeo, oko nje je svijetlo u njezenim roditeljim očima.
Ovo svijetlo nije bilo samo za njih, čak i za naseljenike koji više i više nisu Ivancheesepizzu vidjeli. Jednog dana ona ne bi preživjela nesreću, istodobno ne bi poznala njezine smrti.
Anđeo je sad i u budučnost. Nije baš bila drukčija ranije ili kasnije jer je za nju život savršen. Znala je ljubav, samo nije nikada maturirala mentalitetnosti.
Taj život rijetko postoji, rijetko ostaje nakon djetinstva pa kako bi ljudi znali? Ne mogu pa nije Ivancheesepizza umrla zbog ljudskog vozača.
Ne može postati jednu iznimku kad nema drugu. U životu žive anđeli i đavli, ali ne znači iz biblije. Ako nije Ivancheesepizza imala volju za ubenje uključuje bube, njezin đavao je.
O njegovom životu, tko zna? Ponekad možeš Ivancheesepizzu vidjeti da se posjetiš dobre stvari. O njim trebaš opozoravati jer on ne možeš poznati prije svojeg smrti, nađi najbolje, najgore i obične ljude, svejedno ga je.
Nije ona baš lijepa, ali kad je bila mlada, njezini roditelji su joj rekli da može njezin život na svoj način, ne postoji nitko koji zna bolji od nje o njezinom životu. Sve njezinog života živjela je kao iznimka.
Možda jer je Ivancheesepizza pjevala s anđelima da su ju čuvala. Pametna je, istodobno prenevina o životu i ljudima jer nije imala ni susjede ni učitelje čak ni prijatelje. Zato što svaka njezina životska pravila bi mogla raditi za nju.
Ima 27 godina i još živi kod kuće. Stariji su njezini roditelji koji imaju 80-ih pa su slabiji, ne dobro čuju i brinuli o njoj. Malo po malo im se Ivancheesepizza čini kao anđeo, oko nje je svijetlo u njezenim roditeljim očima.
Ovo svijetlo nije bilo samo za njih, čak i za naseljenike koji više i više nisu Ivancheesepizzu vidjeli. Jednog dana ona ne bi preživjela nesreću, istodobno ne bi poznala njezine smrti.
Anđeo je sad i u budučnost. Nije baš bila drukčija ranije ili kasnije jer je za nju život savršen. Znala je ljubav, samo nije nikada maturirala mentalitetnosti.
Taj život rijetko postoji, rijetko ostaje nakon djetinstva pa kako bi ljudi znali? Ne mogu pa nije Ivancheesepizza umrla zbog ljudskog vozača.
Ne može postati jednu iznimku kad nema drugu. U životu žive anđeli i đavli, ali ne znači iz biblije. Ako nije Ivancheesepizza imala volju za ubenje uključuje bube, njezin đavao je.
O njegovom životu, tko zna? Ponekad možeš Ivancheesepizzu vidjeti da se posjetiš dobre stvari. O njim trebaš opozoravati jer on ne možeš poznati prije svojeg smrti, nađi najbolje, najgore i obične ljude, svejedno ga je.
Tuesday, July 26, 2016
Kad je staza slomljena
Ništa ne mogu planirati već se je predaleko planinariti kad ne vidim pogled. Pitam Bogu - Gdje ste?
Pa tu kad masažiram planinarska tijela, osjećam ga na mirnosti. Sjećam se dana kad sam planinarila Sv. Nedjelu na mislu da bi ništa jedan kilometar gore vidjeti crkvu u špilji i još jedan dalje pa nisam nosila ni vodu ni snek.
Da bih znala kako ću poslije moliti Bogu me spasiti jer mi se je bilo previše izgubiti, možda sam imala upozorenje u trenu kad sam se mogla odlučiti vratiti, kad je staza slomljena i način dalje zahtjeva da se penjaš iznad oštrih velikih kamena. Niska sam bila sa sandalima da sam prošla više kao dijete koje nije sigurno na svojim stopalama.
Blizu prave staze čij marker nisam vidjela, poznala sam nesigurnosti. Na jednoj strani bili su alati za penjače još gore gdje ne možeš sa sobom.
Osmijehala sam se i primijetila počenje žede. - Mislim da sam dalje nego moram biti. Možda sam pitala Bogu za pomoć naći marker jer sam uskoro riješila pogrešku, malo još gore staze i sjestila sam jer nisam vidjela kraj, samo još staze i zelenost.
- Ne mogu još. Željela sam plakati dok nije par išao dalje na istoj stazi reći da trebam malo još proći crkvu i dali mi su malu vodu i keks.
U špilji iza stepenica oko Mame, osjećala sam Boga. To je bilo veliko i malo hladno mjesto iz kojeg ponudi jedan od najljepših pogleda, za tren nisam nikada željela otići.
Sa značenosti da će sve biti uredu, poslije snimanja vraćala sam se dolje i dolje do kuća. Dva sata više-manje pa je žeda bila jačnija da sam osjećala povračiti dok nisam čula ljudi kroz otvorena vrata gdje oni mi su dali čašu vode i veliku bocu vode.
Uglavnom, bila je druga doba u tom vremenu. Dok moj život kao i uvijek bio je nesiguran, nije bila situacija kog je sad. Nisam ja normalna, ipak i živim normalno pa moram jesti, dišem i nesigurnost mi je normalna, znači da preživim, ali teže mi je spavati.
Molim Vas, ne želim pasti.
Slabno sam u duši,
osjećam previše
pa ne mogu vidjeti pogled.
Molim Vas, dajte mi jaćnost
i samo jedan dan bez briga.
Amen.
Pa tu kad masažiram planinarska tijela, osjećam ga na mirnosti. Sjećam se dana kad sam planinarila Sv. Nedjelu na mislu da bi ništa jedan kilometar gore vidjeti crkvu u špilji i još jedan dalje pa nisam nosila ni vodu ni snek.
Da bih znala kako ću poslije moliti Bogu me spasiti jer mi se je bilo previše izgubiti, možda sam imala upozorenje u trenu kad sam se mogla odlučiti vratiti, kad je staza slomljena i način dalje zahtjeva da se penjaš iznad oštrih velikih kamena. Niska sam bila sa sandalima da sam prošla više kao dijete koje nije sigurno na svojim stopalama.
Blizu prave staze čij marker nisam vidjela, poznala sam nesigurnosti. Na jednoj strani bili su alati za penjače još gore gdje ne možeš sa sobom.
Osmijehala sam se i primijetila počenje žede. - Mislim da sam dalje nego moram biti. Možda sam pitala Bogu za pomoć naći marker jer sam uskoro riješila pogrešku, malo još gore staze i sjestila sam jer nisam vidjela kraj, samo još staze i zelenost.
- Ne mogu još. Željela sam plakati dok nije par išao dalje na istoj stazi reći da trebam malo još proći crkvu i dali mi su malu vodu i keks.
U špilji iza stepenica oko Mame, osjećala sam Boga. To je bilo veliko i malo hladno mjesto iz kojeg ponudi jedan od najljepših pogleda, za tren nisam nikada željela otići.
Sa značenosti da će sve biti uredu, poslije snimanja vraćala sam se dolje i dolje do kuća. Dva sata više-manje pa je žeda bila jačnija da sam osjećala povračiti dok nisam čula ljudi kroz otvorena vrata gdje oni mi su dali čašu vode i veliku bocu vode.
Uglavnom, bila je druga doba u tom vremenu. Dok moj život kao i uvijek bio je nesiguran, nije bila situacija kog je sad. Nisam ja normalna, ipak i živim normalno pa moram jesti, dišem i nesigurnost mi je normalna, znači da preživim, ali teže mi je spavati.
Molim Vas, ne želim pasti.
Slabno sam u duši,
osjećam previše
pa ne mogu vidjeti pogled.
Molim Vas, dajte mi jaćnost
i samo jedan dan bez briga.
Amen.
Monday, July 25, 2016
Magdalena je queer
Ponekad čuje čudne stvari pa je njezin materinski jezik engleski. Poput ljudi riječi promjenuju ovisi na dobi u kojem čuješ pa reflektiraju vrijednosti svake generacije.
"Magdalena je queer" čula je na rubljem kafiću što prođu Mala i Velika Đakova.
Klinci su stojili pokraj igrališta dok je plakala djevojčica. Zločesto su ponašali, ali ta riječ ima staro misao koje znači drukčiji od drugih ljudi dok nije u sadašnjosti promjenila da ljudi misle o homoseksualnosti.
Što učenici nauče nije uvijek sadašnje pa je djevojčica mislila negativno, ipak i može biti ta riječ ovisi na kontekst. Dala je prsten prijateljici i dječaci su interpretirali romantičnog osječaj koji nije postao.
Možda to je bio drukčiji način izraživati da su one bliske, ali kako su joj rekli - "Magdalena je queer"?
Nije Magdalena queer! To nije odluka za djecu. Međutim, nije ona posebna jer je kao je u tom vremenu pa je njezina generacija u Borovju u 2016. specifična kao grupa.
Magdalena je djevojčica koja će u jesen početi 5. razred. Jako je mršava s kozom mračna kao Rome. Pa dobro, ona je spavala 2014. u Rumunskoj sa starijim ženama koje su bile ljubavnice, ali to je kriv njezine mame, ne njezina!
Normalno je da malo zabrini o seksualnosti dok nije naučila što je primjerin odnos između prijateljice. Ona plaka jer ne identificira kao queer, istodobno i zna što znači queer.
Objasnila je njezina mama - "Kad ređeš stvari kao queer, govoriš i o meni. Ona nikada nije bila sa ženom. Moram je seducirati da ona će seksati sa mnom ovaj vikend. Kužiš?"
Pa djevojčica nije samo plakala po sebi, ipak čak i mami. Naravno, žena koja je to čula ima starije godine pa zna kako je u životu jedna stvar ili druga. Pa da, kad je ona bila mlada queer je još stajao kao drukčiji, ali danas ne, samo joj je tužno da se nedavnije generacije moraju odgovoriti o seksualnosti jer je ta tema prepolitiko s duljem korijenima.
Na drugoj ruci, uvijek joj je smiješno što koriste njezin materinski jezik druge kulture. Pa može puno stranica govoriti o riječima i povijest itd. Zasad će samo popiti njezinu kavu, sve razmišljanje za drugi dan.
"Magdalena je queer" čula je na rubljem kafiću što prođu Mala i Velika Đakova.
Klinci su stojili pokraj igrališta dok je plakala djevojčica. Zločesto su ponašali, ali ta riječ ima staro misao koje znači drukčiji od drugih ljudi dok nije u sadašnjosti promjenila da ljudi misle o homoseksualnosti.
Što učenici nauče nije uvijek sadašnje pa je djevojčica mislila negativno, ipak i može biti ta riječ ovisi na kontekst. Dala je prsten prijateljici i dječaci su interpretirali romantičnog osječaj koji nije postao.
Možda to je bio drukčiji način izraživati da su one bliske, ali kako su joj rekli - "Magdalena je queer"?
Nije Magdalena queer! To nije odluka za djecu. Međutim, nije ona posebna jer je kao je u tom vremenu pa je njezina generacija u Borovju u 2016. specifična kao grupa.
Magdalena je djevojčica koja će u jesen početi 5. razred. Jako je mršava s kozom mračna kao Rome. Pa dobro, ona je spavala 2014. u Rumunskoj sa starijim ženama koje su bile ljubavnice, ali to je kriv njezine mame, ne njezina!
Normalno je da malo zabrini o seksualnosti dok nije naučila što je primjerin odnos između prijateljice. Ona plaka jer ne identificira kao queer, istodobno i zna što znači queer.
Objasnila je njezina mama - "Kad ređeš stvari kao queer, govoriš i o meni. Ona nikada nije bila sa ženom. Moram je seducirati da ona će seksati sa mnom ovaj vikend. Kužiš?"
Pa djevojčica nije samo plakala po sebi, ipak čak i mami. Naravno, žena koja je to čula ima starije godine pa zna kako je u životu jedna stvar ili druga. Pa da, kad je ona bila mlada queer je još stajao kao drukčiji, ali danas ne, samo joj je tužno da se nedavnije generacije moraju odgovoriti o seksualnosti jer je ta tema prepolitiko s duljem korijenima.
Na drugoj ruci, uvijek joj je smiješno što koriste njezin materinski jezik druge kulture. Pa može puno stranica govoriti o riječima i povijest itd. Zasad će samo popiti njezinu kavu, sve razmišljanje za drugi dan.
Sunday, July 24, 2016
S pusima
Umorna sam od svega: o mračnim morima, o dugim noćima bez tebe, o običnim danima koji ne mogu doživjeti i o svojem osamljem srcu. Ne vjerujem da bih imala jedan sretan trenutak.
Ovo nije depresija, ali tuga. Dvadesetih godina bili smo zajedno. Naša djeca imaju njihove kuće pa je budućnost otvorena po njih da s njima ne razgovaram o tebi.
Na početku osjećala sam te, čula sam te i očekivala TEBE. U ovom trenutku ništa ostaje od tebe. Ne mogu te mirisati kad: nosim tvoje majice, uđem u tvoj ured ili stojim van na ljeto gdje si roštiljavao.
Crkva nije za mene sad, uvijek je osjećaj plakenja jer drugi svećenik govori umjesto tebe. Znam da moram zadržati vjeru dok mi nije teško, ali samo tvoj glas čujem i slabiji je pet godina kad smo te poklopili.
Sve mi je preteško, ipak i tvoj duh je nestao iz naše kuće. Sutra poselit ću doma sa svojim roditeljima jer tu je živska energija pa se trebam sjetiti kako živim, istodobno i znam da ćemo jedan dan biti opet zajedno.
Trebam te i nemam. Posjetila sam tvoj duh i već je prošao. Volim te pa ti moram zdravljati, s pusima.
Ovo nije depresija, ali tuga. Dvadesetih godina bili smo zajedno. Naša djeca imaju njihove kuće pa je budućnost otvorena po njih da s njima ne razgovaram o tebi.
Na početku osjećala sam te, čula sam te i očekivala TEBE. U ovom trenutku ništa ostaje od tebe. Ne mogu te mirisati kad: nosim tvoje majice, uđem u tvoj ured ili stojim van na ljeto gdje si roštiljavao.
Crkva nije za mene sad, uvijek je osjećaj plakenja jer drugi svećenik govori umjesto tebe. Znam da moram zadržati vjeru dok mi nije teško, ali samo tvoj glas čujem i slabiji je pet godina kad smo te poklopili.
Sve mi je preteško, ipak i tvoj duh je nestao iz naše kuće. Sutra poselit ću doma sa svojim roditeljima jer tu je živska energija pa se trebam sjetiti kako živim, istodobno i znam da ćemo jedan dan biti opet zajedno.
Trebam te i nemam. Posjetila sam tvoj duh i već je prošao. Volim te pa ti moram zdravljati, s pusima.
Saturday, July 23, 2016
Potuž se lav (monolog)
Zadatak 12., Radni list 6. Marija Krmpotić i Sonja Ivić (2014). Zlatna vrata 3: radni listovi. 4. izdanje. Urednica Dunja Merkler. Ilustratorica Iva Višošević. Zagreb: Školska knjiga (2010).
-----
Pa svi misle da je moj život opasan i lagan jer smo kraljevi životinje naš lavovi. Dosadno mi je jer ne mogu šetati kroz šumu i ne plašim druge nasljenike, ipak i oni mi ne žele pomogniti kad me lovci traže.
Sigurno ove dječak i djevojčica ne znaju kako je teško loviti brže hrane pa moram dugo vremena pomatrati da poznajem priliku trčati i izgrizati do smrta. Karnivor sam, ipak i ne sviđa mi se miris krvi pa se ne sviđaju drugim životinjama.
Međutim, moja žena mi je jako dobro, uvijek imamo nešto razgovarati, ali puno sam i ja sam na lovenju. Također, ona provede više vremena s našom djecom nego mene pa oni mi uvijek nedostaju.
Ne plaše mene moja obitelj i prijatelji koji su isti lavovi, istodobno rijetko je da stranci kao tigrovi i drugi karnivori prođu šumu da ne naučim ništa novo o svijetu i druge kulture. Osamljen sam.
Istina je da sam ja jako simpatičan lav, samo ne tako izgledam. Zato što imam sretan i tužan život.
Možda jer sam kralj životinje da ne znaju da sam kao oni: Instinktualno živim svoj život, ipak i s ljubavi i želju za društvo... kad nisam gladan. Ako bi me volili poznati, djeco! Nažalost, gladan sam sad...
-----
Pa svi misle da je moj život opasan i lagan jer smo kraljevi životinje naš lavovi. Dosadno mi je jer ne mogu šetati kroz šumu i ne plašim druge nasljenike, ipak i oni mi ne žele pomogniti kad me lovci traže.
Sigurno ove dječak i djevojčica ne znaju kako je teško loviti brže hrane pa moram dugo vremena pomatrati da poznajem priliku trčati i izgrizati do smrta. Karnivor sam, ipak i ne sviđa mi se miris krvi pa se ne sviđaju drugim životinjama.
Međutim, moja žena mi je jako dobro, uvijek imamo nešto razgovarati, ali puno sam i ja sam na lovenju. Također, ona provede više vremena s našom djecom nego mene pa oni mi uvijek nedostaju.
Ne plaše mene moja obitelj i prijatelji koji su isti lavovi, istodobno rijetko je da stranci kao tigrovi i drugi karnivori prođu šumu da ne naučim ništa novo o svijetu i druge kulture. Osamljen sam.
Istina je da sam ja jako simpatičan lav, samo ne tako izgledam. Zato što imam sretan i tužan život.
Možda jer sam kralj životinje da ne znaju da sam kao oni: Instinktualno živim svoj život, ipak i s ljubavi i želju za društvo... kad nisam gladan. Ako bi me volili poznati, djeco! Nažalost, gladan sam sad...
Friday, July 22, 2016
Sve što trebam
Što misliš?
O čemu?
Tvoj život, kako ide?
U jednom načinu ili drugom.
Koji je sad?
Nije to važno.
Po meni jest.
Ne želim još što mogu i to je to.
Ne planiraš za bolje?
Imam sve što trebam.
I ja?
Nemoj.
Povjeruj da te volim.
Znam, ali neću JA.
Nikada nećeš ili... ?
Vidi sunce, uskoro bi zaspalo i nas.
O čemu?
Tvoj život, kako ide?
U jednom načinu ili drugom.
Koji je sad?
Nije to važno.
Po meni jest.
Ne želim još što mogu i to je to.
Ne planiraš za bolje?
Imam sve što trebam.
I ja?
Nemoj.
Povjeruj da te volim.
Znam, ali neću JA.
Nikada nećeš ili... ?
Vidi sunce, uskoro bi zaspalo i nas.
Thursday, July 21, 2016
"DUHovita priča"
Zadatak 1., str. 6 - 7. prof. dr. sc. Dunja Pavličević-Franić i Damir Domišljanović (2014). Hrvatski jezik 4: Radna bilježnica za 4. razred osnovne škole. Urednik Božidar Petrač. Ilustrator Frano Petruša. Zagreb: ALFA. [Strip prvi u časopisu Baltazar magazin, Zagreb film.]
-----
Usred noći Baltazar je začuo kucanje na vratima. Stigao je na stubama i prošao veliki sat pa je progledao da je bio točno ponoć.
Otvorio je vrata... pogledao..., ali nema nikoga! Stajao je van među dvije biljke i njegova lijeva stopala na ljubičastom tepihu na ulazi, ista boja kao veliko slovo B na vratima iza Baltazorove kape.
Htio se vratiti na spavanje, kad se ponovo začulo kucanje........ Plašio se i njegova kapa je skočila pa je samo bila minuta kad je zaklučio vrata.
Pred vratima je stajao duh, koji je bio nevidljiv. Bez njegove kape Baltazar se izgledao stariji nego prije pa se istodobno osjećao ljut dok nije primijetio da se duh plašio od njega!
Duh mu je ispričao kako je nesretan što je nevidljiv, a silno bi želio lijepo izgledati i lijepo se oblačiti.................... Sjedili su na kaučima piti kavu i razgovarali o čemu trebaju riješiti duhov problem.
"Želim družiti s ljudima, ali oni mi se stalno plaše kad obučim bijelim plahtom u noći" rekao je duh.
"Plašio sam ja vidjeti! Aha, imam ideju! Vratit ću se!"
Trčio je Baltazar iz dnevne sobe. Malo poslije se vratio s bojnim plahtima koji je duhu poklonio. Presretan je bio duh kad je otišao da je Baltazar konačno osmijehao ispred vrata dok je bilo još mračno.
-----
Usred noći Baltazar je začuo kucanje na vratima. Stigao je na stubama i prošao veliki sat pa je progledao da je bio točno ponoć.
Otvorio je vrata... pogledao..., ali nema nikoga! Stajao je van među dvije biljke i njegova lijeva stopala na ljubičastom tepihu na ulazi, ista boja kao veliko slovo B na vratima iza Baltazorove kape.
Htio se vratiti na spavanje, kad se ponovo začulo kucanje........ Plašio se i njegova kapa je skočila pa je samo bila minuta kad je zaklučio vrata.
Pred vratima je stajao duh, koji je bio nevidljiv. Bez njegove kape Baltazar se izgledao stariji nego prije pa se istodobno osjećao ljut dok nije primijetio da se duh plašio od njega!
Duh mu je ispričao kako je nesretan što je nevidljiv, a silno bi želio lijepo izgledati i lijepo se oblačiti.................... Sjedili su na kaučima piti kavu i razgovarali o čemu trebaju riješiti duhov problem.
"Želim družiti s ljudima, ali oni mi se stalno plaše kad obučim bijelim plahtom u noći" rekao je duh.
"Plašio sam ja vidjeti! Aha, imam ideju! Vratit ću se!"
Trčio je Baltazar iz dnevne sobe. Malo poslije se vratio s bojnim plahtima koji je duhu poklonio. Presretan je bio duh kad je otišao da je Baltazar konačno osmijehao ispred vrata dok je bilo još mračno.
Wednesday, July 20, 2016
Pa joj se tko posjetio
U privatnoj vrti je najljepši grafiti na zidovima koji pokazuje priču o čarobnici na poslu spasiti dvorac protiv zlog čarobnjka. Nebo tu reprezentira njezine moći pa svi znaju legende kako je živela na centru šume dok nisu došli strance kroz rijeku Velika s mačevima i cilj sve uništiti s vatrom.
Stojila je van njezine kuće protestirati samo s njezinim licem pa ne točno pravo jer su bili njezine šake iznad njezinog lica. Nije krenula kad su došli ovi ljuti stranci pa nije vidjela ni tornado iza nje ni prođenu zemlju oko nje.
Gestikulirala je da neće im dati ništa pa kad je za tren zatvorila njezine oči, tornado je se njih pojeo i mirnio. Kakvo brzo je sve bila da se osjećala sigurno bi sanjala na danu.
Vratila se u kući i nije vidjela klinca na kutu kuće. Taj mali svjedok je razlog postoji legenda. Malo po malo priča je promjenila, ipak i ideja na slici je stvarna - sve na mašti može ako je srce čisto. U tom trenutku ona se borbila za sebe i pobjedila da se isti dan poznala anđele jer je umrla, ali njezina legenda nikada neće pa joj se tko posjetio čeka sreća za njegov ostatak život - budete li hrabra kao ona? (Otvori oči, otvori sve.)
Stojila je van njezine kuće protestirati samo s njezinim licem pa ne točno pravo jer su bili njezine šake iznad njezinog lica. Nije krenula kad su došli ovi ljuti stranci pa nije vidjela ni tornado iza nje ni prođenu zemlju oko nje.
Gestikulirala je da neće im dati ništa pa kad je za tren zatvorila njezine oči, tornado je se njih pojeo i mirnio. Kakvo brzo je sve bila da se osjećala sigurno bi sanjala na danu.
Vratila se u kući i nije vidjela klinca na kutu kuće. Taj mali svjedok je razlog postoji legenda. Malo po malo priča je promjenila, ipak i ideja na slici je stvarna - sve na mašti može ako je srce čisto. U tom trenutku ona se borbila za sebe i pobjedila da se isti dan poznala anđele jer je umrla, ali njezina legenda nikada neće pa joj se tko posjetio čeka sreća za njegov ostatak život - budete li hrabra kao ona? (Otvori oči, otvori sve.)
Tuesday, July 19, 2016
Samo sitnice
"Ti si slatka" rekao je dečko.
Preslatka da je ona meta za komarce. Svako ljeto oni bi se svađali, ali jučer su bili prepuno komaraca da ona nije dobro spavala cijelu noć pa tijekom dan kao beba.
"Pa tvoj krv je sladak" rekao je dečko.
Ona voli slatkiše - ledenu kavu sa sladoledom, domačine kolače, palačinke ili sa šečerom ili kakaom, sladoled od bijele čokolade, čak i ledeni šlag. Trudna je pa su joj komarci više smetali.
"Pa si najslatkija žena na svijetu" rekao je dečko.
Na njega je bacila jastuk s jednom rukom, s drugom jela žlicom sladoleda od kave latte, njezin omiljen s predljevom od stvarne čokolade koji dečko zna kuhati. Gledao je nju i bacio pusi na zraku.
Još tri mjeseca za bebu na jesen kad bi bili dosadni s njom komarci. Po njoj bit će Lana najslatkija stvar u njezinom životu pa se sanjala postati majka kad je bila mlada da su joj na kraj bili komarci samo sitnice, ali odmah želi da umre.
Monday, July 18, 2016
Žena kao i uvijek sama
Nije noć drugačija od dana, samo se čini da je. Sjene sve oklupe i daju dojam opasnosti kad ne postoji. Malo svjetla pa manje auta nego prije dok nisu ljudi aktivni, poslije 13h i puno spavaju.
U noć hoda dugačkim ulicama van sela dok ne nađi drugo selo. Bila je dole na špilju bez nikoga, polako je stigla stepenice zbog vode pa se plašila čuti čudne stvari unutra mračnosti, sjećala se priče o čudovišta i brže se vratila na zemlju.
Tamno je bilo nebo i tiho pa nekoliko kilometara do sela, ipak i čak čekala je autobus nije došao. 25km od sobe pa su ljudi željeli puno novca voziti nju tu da se nije osjećala sigurno poslije bih trebala odgovoriti da.
Hodala je jedan način i drugi dok nije čula obitelj da pita za pomoć. Sjedila je na vagon vidjeti čovjeka i konje. Na jeziku staze ju je stavio pa gdje je tip odmah kad treba?
Nije hrabra odlučiti put od 25km, na svijetu postoje ljudi koji mogu i ne mogu. Čudna zemlja, čudnija žena kao i uvijek sama jer to je kao je. S Bogom i zvijezdama je počela na put gdje je prošao autobus, autobus o kojem ona je bila sigurno bi se vratio i nije.
Uz travu i prazne kuće s pazenjem velikih kamiona, samo mračnost naprijed i nesigurnost da ne bi se previše igubljene. Dalje još je trebala bez tablice signilizirati da na tom putu žive ljudi na drugom selu.
Odmah put prođe gore i okruglo. To se ne sjeća, ali vjera po njoj je sigurna i dalje ide, ona i noć voze zajedno pa nisu umorne jer to je sudbina da su kao su u tom trenutku - bez briga, otvorene su za što će dogodoti će jer život ne možeš kontrolirati.
S ovom mislom prošla je nesigurnosti i ne baš dalje vidjela tablicu pa se osmijehala. Okej, pola sam na putu, samo još 12km i soba me čeka. To je kao je za nju, ali nije spasila se pa su ju policajci vidjeli i na kraju po nju zvonila vlasnika u glavnom gradu ide da se vratiti jer nije noć mjesto za žene.
U vjernosti je bila i uvijek. U krevetu sad sanja i dug.
U noć hoda dugačkim ulicama van sela dok ne nađi drugo selo. Bila je dole na špilju bez nikoga, polako je stigla stepenice zbog vode pa se plašila čuti čudne stvari unutra mračnosti, sjećala se priče o čudovišta i brže se vratila na zemlju.
Tamno je bilo nebo i tiho pa nekoliko kilometara do sela, ipak i čak čekala je autobus nije došao. 25km od sobe pa su ljudi željeli puno novca voziti nju tu da se nije osjećala sigurno poslije bih trebala odgovoriti da.
Hodala je jedan način i drugi dok nije čula obitelj da pita za pomoć. Sjedila je na vagon vidjeti čovjeka i konje. Na jeziku staze ju je stavio pa gdje je tip odmah kad treba?
Nije hrabra odlučiti put od 25km, na svijetu postoje ljudi koji mogu i ne mogu. Čudna zemlja, čudnija žena kao i uvijek sama jer to je kao je. S Bogom i zvijezdama je počela na put gdje je prošao autobus, autobus o kojem ona je bila sigurno bi se vratio i nije.
Uz travu i prazne kuće s pazenjem velikih kamiona, samo mračnost naprijed i nesigurnost da ne bi se previše igubljene. Dalje još je trebala bez tablice signilizirati da na tom putu žive ljudi na drugom selu.
Odmah put prođe gore i okruglo. To se ne sjeća, ali vjera po njoj je sigurna i dalje ide, ona i noć voze zajedno pa nisu umorne jer to je sudbina da su kao su u tom trenutku - bez briga, otvorene su za što će dogodoti će jer život ne možeš kontrolirati.
S ovom mislom prošla je nesigurnosti i ne baš dalje vidjela tablicu pa se osmijehala. Okej, pola sam na putu, samo još 12km i soba me čeka. To je kao je za nju, ali nije spasila se pa su ju policajci vidjeli i na kraju po nju zvonila vlasnika u glavnom gradu ide da se vratiti jer nije noć mjesto za žene.
U vjernosti je bila i uvijek. U krevetu sad sanja i dug.
Thursday, July 14, 2016
Zamolim Vam
Ne zna što traži pa joj je dan po dan naporniji nego prije, ali nema priliku dok ne nađe nešto koje će joj sve zadržati mirno i tiho. Teške su noći kad je njezine lice toplo zbog sunca i stresa, pa i čak živi s nadom da je Bog koji ju zaštiti pa neće plakati, samo mu moli i zahvali kad još jedan dan doživi srećno. Svaki dan je joj poklon.
Možda jer dotad nema plan da joj misli Bog brže odgovori, zbog toga je nervozna kad će biti dan bez ništa, još jedan ispit na njezinom životu koji je već imao previše da joj to nije šok, istodobno postoji osjećaj da treba skrivati od svega jer nije još dogodilo dok se osjeća sigurnija i sve padne.
Na vrhu planina sam ja
sam i pjevam Vam moje srce
otvori da bih mogla Vas čuti
pa mi daj Vaše ruke,
preteško mi hoda
kad je sve nesigurne,
uvijek i Vam vjerujem
uprkos kad Vam ljutim
znam da Vi ste sa mnom.
Zamolim Vam
dok ne nađem
vozite me naprijed
sa svima što mogu.
Amen
Danas će ona spavati sa zvijezdima, kad vidi mjesec znat će biti dobro za još jedan dan. Nego da suze padne na njezinom licu je krv zbog pritiska njezine nokte daju njezine ruke. Jačna je i slabija i sutra je... sutra.
Možda jer dotad nema plan da joj misli Bog brže odgovori, zbog toga je nervozna kad će biti dan bez ništa, još jedan ispit na njezinom životu koji je već imao previše da joj to nije šok, istodobno postoji osjećaj da treba skrivati od svega jer nije još dogodilo dok se osjeća sigurnija i sve padne.
Na vrhu planina sam ja
sam i pjevam Vam moje srce
otvori da bih mogla Vas čuti
pa mi daj Vaše ruke,
preteško mi hoda
kad je sve nesigurne,
uvijek i Vam vjerujem
uprkos kad Vam ljutim
znam da Vi ste sa mnom.
Zamolim Vam
dok ne nađem
vozite me naprijed
sa svima što mogu.
Amen
Danas će ona spavati sa zvijezdima, kad vidi mjesec znat će biti dobro za još jedan dan. Nego da suze padne na njezinom licu je krv zbog pritiska njezine nokte daju njezine ruke. Jačna je i slabija i sutra je... sutra.
Subscribe to:
Posts (Atom)