Umorna sam od svega: o mračnim morima, o dugim noćima bez tebe, o običnim danima koji ne mogu doživjeti i o svojem osamljem srcu. Ne vjerujem da bih imala jedan sretan trenutak.
Ovo nije depresija, ali tuga. Dvadesetih godina bili smo zajedno. Naša djeca imaju njihove kuće pa je budućnost otvorena po njih da s njima ne razgovaram o tebi.
Na početku osjećala sam te, čula sam te i očekivala TEBE. U ovom trenutku ništa ostaje od tebe. Ne mogu te mirisati kad: nosim tvoje majice, uđem u tvoj ured ili stojim van na ljeto gdje si roštiljavao.
Crkva nije za mene sad, uvijek je osjećaj plakenja jer drugi svećenik govori umjesto tebe. Znam da moram zadržati vjeru dok mi nije teško, ali samo tvoj glas čujem i slabiji je pet godina kad smo te poklopili.
Sve mi je preteško, ipak i tvoj duh je nestao iz naše kuće. Sutra poselit ću doma sa svojim roditeljima jer tu je živska energija pa se trebam sjetiti kako živim, istodobno i znam da ćemo jedan dan biti opet zajedno.
Trebam te i nemam. Posjetila sam tvoj duh i već je prošao. Volim te pa ti moram zdravljati, s pusima.
No comments:
Post a Comment