Žena kao i uvijek sama

Nije noć drugačija od dana, samo se čini da je. Sjene sve oklupe i daju dojam opasnosti kad ne postoji. Malo svjetla pa manje auta nego prije dok nisu ljudi aktivni, poslije 13h i puno spavaju.

U noć hoda dugačkim ulicama van sela dok ne nađi drugo selo. Bila je dole na špilju bez nikoga, polako je stigla stepenice zbog vode pa se plašila čuti čudne stvari unutra mračnosti, sjećala se priče o čudovišta i brže se vratila na zemlju.

Tamno je bilo nebo i tiho pa nekoliko kilometara do sela, ipak i čak čekala je autobus nije došao. 25km od sobe pa su ljudi željeli puno novca voziti nju tu da se nije osjećala sigurno poslije bih trebala odgovoriti da.

Hodala je jedan način i drugi dok nije čula obitelj da pita za pomoć. Sjedila je na vagon vidjeti čovjeka i konje. Na jeziku staze ju je stavio pa gdje je tip odmah kad treba?

Nije hrabra odlučiti put od 25km, na svijetu postoje ljudi koji mogu i ne mogu. Čudna zemlja, čudnija žena kao i uvijek sama jer to je kao je. S Bogom i zvijezdama je počela na put gdje je prošao autobus, autobus o kojem ona je bila sigurno bi se vratio i nije.

Uz travu i prazne kuće s pazenjem velikih kamiona, samo mračnost naprijed i nesigurnost da ne bi se previše igubljene. Dalje još je trebala bez tablice signilizirati da na tom putu žive ljudi na drugom selu.

Odmah put prođe gore i okruglo. To se ne sjeća, ali vjera po njoj je sigurna i dalje ide, ona i noć voze zajedno pa nisu umorne jer to je sudbina da su kao su u tom trenutku - bez briga, otvorene su za što će dogodoti će jer život ne možeš kontrolirati.

S ovom mislom prošla je nesigurnosti i ne baš dalje vidjela tablicu pa se osmijehala. Okej, pola sam na putu, samo još 12km i soba me čeka. To je kao je za nju, ali nije spasila se pa su ju policajci vidjeli i na kraju po nju zvonila vlasnika u glavnom gradu ide da se vratiti jer nije noć mjesto za žene.

U vjernosti je bila i uvijek. U krevetu sad sanja i dug.